MARKOVIĆ, Svetozar

MARKOVIĆ, Svetozar, teoretičar i publicist (Zaječar, 9. IX. 1846 - Trst, 26. II. 1875). Školuje se u Jagodini, Kragujevcu i Beogradu, na Tehničkom fakultetu Velike škole, a do 1869. u Petrogradu te poslije u Zürichu, baveći se sve više teorijskim refleksijama o politici i kulturi. Vrlo plodan publicist, Marković uvodi u srpsku kulturu i politiku temeljne evropske dvojbe svoga doba, izazvavši kao malo tko polarizaciju na »dvije Srbije«. Opredjeljuje se protiv prevladavajućih tendencija u Srbiji, osobito protiv državne oligarhijske upotrebe nacionalnih mitova, uključujući i velikosrpski: »Narod bi izašao iz borbe za 'Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima...« (Velika Srbija, 1868). Njegovo temeljno djelo Srbija na Istoku (1872) i danas je ishodište svakog pro et contra u mišljenju o modernoj srpskoj zbilji.

Od ratne mladosti 1916. do posljednje godine života, Krleža misli o Markoviću u biti na isti način. Početni dojmovi nikada više nisu izblijedjeli. Tako, npr., polemizirajući s ideologijskim implikacijama Meštrovićevih izložbi u I. svj. ratu, on u kontrapunktu kiparovoj baštini ističe Markovićevu baštinu: »Ne možemo se mi u vilhelminskom periodu boriti s Hasanaginicom po Goetheovim receptima, jer to uopće nema nikakvog smisla (...). Od Svetozara Markovića naovamo što ima o tome da se misli?« (Davni dani. Zapisi 1914-1921. Godina 1916, Zagreb 1956). I 1954, sa zatvaranjem novoga kruga vlastitih životnih iskustava s istekom prvog desetljeća razdoblja »revolucionarnog optimizma«, s punom sviješću o povijesnim »procesima dugog trajanja«, K. jednostavno zaključuje: »Kako stvari danas sa Markovićevom analizom srbijanske politike stoje, (...), njegove teze ostale su neoborive.« (99 varijacija, Beograd 1972). Pred kraj života, rekapitulirajući u jednom od svojih »glasnih razmišljanja« otvorena pitanja srpske prošlosti i budućnosti, K. govori: »Od Svetozara Markovića načiniti danas kult značilo bi govoriti o svim tim stvarima relativno vrlo argumentirano i historijski točno i istinito, jer nitko tako analitički nije progovorio o tim temama kao Svetozar Marković.« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985). U Krležinoj svijesti, Marković je prije svega alternativa Garašaninu i Pašiću: »Sve što je Svetozar Marković napisao da ne smiju raditi, oni su radili. Točno obratno od svega toga, i zato postoji put do Svetozara Markovića i nazad; Marković je zapravo formula za genijalno gledanje unaprijed. Ali Svetozar Marković je ostao samo to što jest - simbol i ideolog, a praksa je tvrdoglavo išla suprotnim putem.« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985).

LIT.: M. Lončar, Krleža i Svetozar Marković ili srodnosti angažmana, Forum, 1975, 7-8.

Do. R.