MARX, Karl

MARX, Karl, njemački filozof i ideolog socijalističkoga i komunističkoga pokreta (Trier, 5. V. 1818 - London, 14. III. 1883). Nakon završenoga studija prava i obrane doktorata iz filozofije (Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode) počinje se baviti publicistikom. Kao urednik novina i publicist živio je u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Surađivao je sa socijalističim i komunističkim organizacijama u raznim dijelovima Europe. Pripada krugu osnivača Prve internacionale, za koju je pisao proglase, političke programe i teze za kongrese. Među njegovim filozofskim djelima ističu se materijalistički orijentirane kritike njemačkih filozofa (Hegel, Feuerbach, Bauer), a među političko-programatskima Manifest komunističke partije (1848), u kojem iznosi misao o nužnosti uklanjanja građanskoga društva radničkom revolucijom. U nedovršenom djelu Kapital (1867) pokušava filozofsku kritiku kapitalizma poduprijeti ekonomskim istraživanjima o funkcijama robe i novca u kapitalističkoj privredi. Za života je igrao jednu od vodećih uloga u europskom radničkom pokretu, posebno u njegovim revolucionarno nastrojenim ograncima, a nakon smrti poštovanje u lijevim krugovima i socijalističkim zemljama kao osnivač »znanstvenoga socijalizma«. Imao je mnogo nastavljača, ali i kritičara, ne samo izvan radničkoga pokreta nego i u pojedinim njegovim frakcijama.

Krleža, koji se za društvenu problematiku i za ideje radničkoga pokreta zainteresirao preko doticaja s hrvatskim socijalnim demokratima, počeo se, prema vlastitim iskazima, upoznavati s Marxovim djelima »ili uoči ili za vrijeme prvoga svjetskog rata« (I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982, str. 42), ali mu je »što se tiče Marksa i perspektive marksizma (...) oči otvorio Lenjin« (ibid., str. 43). Osnovne Marxove i marksističke teze, napose protuidealistička misao o uvjetovanosti ljudske svijesti društvenim stanjem i neke povijesno-materijalističke dijagnoze o perspektivama građanskoga društva, relativno su brzo postale važan sadržaj Krležina svjetonazora. Ipak, kao književna i esejistička tema Marx je Krležu privlačio znatno manje od Lenjina. O njemu se K. izražava uglavnom usput, na marginama politički intoniranih esejističkih radova (Napomena o Osamnaestom Brumaireu, Književnost danas, 1945, Kako stoje stvari, 1952, Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952). Pritom se najčešće zadržava na Marxovim materijalističkim pogledima o odnosu baze i nadgradnje i na njegovoj kritici građanskoga društva (»Marx nam je na bezbrojno mnogo primjera objasnio kako se raspadanje i trulež građanskoga društva objavljuje u suludoj trgovini ljudskim mesom, po političkim klaonicama, u industrijalnom kriminalu...«). Marx i njegove ideje spominju se i u nekim Krležinim književnim djelima, obično kao tema polemičkih razgovora među likovima različitih političkih pogleda. Zanimljiv je u tom smislu razgovor Kamila Emeričkoga i Frana Supila u drugoj knjizi romana Zastave, gdje Kamilov pozitivan sud o Marxu (»čitam Marxovu korespondenciju, rane stvari, priznajem, za mene, prosto, revelacija«) služi kao povod da se u dijaloškoj formi iznese Supilovo negativno mišljenje o Marxu i marksizmu, koje s Krležina stajališta služi kao dokaz zaostalosti naše političke svijesti u doba pred I. svj. rat (»Pobogu, kakav Marx, što će nam sada ovdje taj vaš Marx? S Marxom u ruci dokazuju nam bečka gospoda marksisti u ime Ballhausplatza da smo još uvijek ušljivi balkanski Cigani, nezreli za slobodu, pa ako boga znate, ovaj Vaš Marx je Pangerman, i gospodin Friedjung neće biti daleko od marksističke kazuistike, idite, molim vas, s tim svojim Marxom, i baš ste se sada sjetili da otkrijete Marxa kao recept za našu žalost, kakav božji Marx, Marx smatra nas Jelačićevim haramijama i Trenkovim pandurima«).

Zo. Kr.