MATVEJEVIĆ, Predrag

MATVEJEVIĆ, Predrag, književnik (Mostar, 7. X. 1932). Studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1951-54) i Zagrebu (1956-59). Doktorirao na Sorbonni 1967. Profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do 1989. kad postaje profesorom komparativne književnosti na Novoj Sorbonni, od 1994. profesor slavistike na rimskom sveučilištu Sapienza. Pisao eseje o francuskim piscima, bavio se poetikom angažirane književnosti; istraživao kompleks mediteranizma u kulturnoj baštini Europe, analizirao intelektualna strujanja u suvremenoj kulturi; kao angažirani intelektualac sudjeluje u mnogim književnim i političkim polemikama 70-ih i 80-ih godina zagovarajući odbacivanje ideološkog dogmatizma i slobodu intelektualnog stvaralaštva. Bio predsjednik Hrvatskog centra PEN-a; potpredsjednik je međunarodnog PEN-a. Važnija djela: Sartre, 1965; Razgovori s Miroslavom Krležom, 1969; La Poésie de circonstance, 1971; Prema novom kulturnom stvaralaštvu, 1975; Književnost i njezina društvena funkcija, 1977; Te vjetrenjače, 1977; Pour une poétique de l'evenement, 1979; Jugoslavenstvo danas, 1982; Otvorena pisma, 1985; Mediteranski brevijar, 1987; Istočni epistolar, 1994.

Matvejević je 1967. počeo surađivati u kulturnoj rubrici francuskog dnevnika Le Monde; 11. V. 1968. objavio je u sklopu te suradnje kratki esej Miroslav Krleža - un classique vivant (Miroslav Krleža - živi klasik) u kojemu je predstavio Krležin književni opus, intelektualne ideje i upozorio na anticipiranje problema kojima će se europska književnost baviti tek nakon Krleže. Ubrzo potom doći će do upoznavanja Krleže i Matvejevića i književne suradnje: na nagovor Matvejevićev K. se odazvao ponudi Le Mondea da objavi intervju u književnom dodatku lista 28. XII. 1969, a potom još dva razgovora u revijama La Quinzaine littéraire (16. VI. 1969) i Le Figaro littéraire (24. II. 1970). Ti su razgovori potaknuli zanimanje francuskih izdavača za publiciranje Krležinih djela. Javile su se također i redakcije domaćih novina s molbama za objavljivanje sličnih razgovora te je Krleža nakon stanovitog oklijevanja pristao da s Matvejevićem razgovara o nizu tema vezanih za probleme stvaranja, vlastitog umjetničkog formiranja te o aktualnim intelektualnim strujanjima u Europi. God. 1969. u izdanju Naprijeda izišla je knjiga Razgovori s Miroslavom Krležom; za Krležina života objavljena su četiri izdanja. Rasla je po opsegu do V. izdanja (Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982), nadopunjivana novim odlomcima razgovora što ih je Matvejević vodio s Krležom, zapisujući ih i (poslije) snimajući na magnetofonsku vrpcu.

Razgovori se s pravom smatraju jednim od temeljnih dokumentacijskih djela o Krleži. Zanimljivi su po bogatstvu tema a pouzdani po neosporivoj autentičnosti: sve odgovore koji su ušli u Matvejevićevu knjigu K. je autorizirao. O nastanku djela Matvejević je izvijestio u predgovoru V. izdanju, iznoseći potanko historijat svojih susreta s autorom i podatke o karakteru razgovora. Tekst sadrži i skicu za intiman portret. Razgovori su po fakturi dijelom standardan intervju a dijelom zapisi pravog razgovora, dijaloga. K. je u većini odgovora poticajan misaoni improvizator, većinom u stilu svoje esejistike. No neprimjereno je Razgovore smatrati samo nizom sažetaka o uvjerenjima stečenima već odavna. Njegova sugovornička razmišljanja nerijetko sadrže nove spoznajne signale ili modifikacije sudova iz minulih desetljeća. Uz ponavljanja očit je pokušaj manje ili više opreznog preispitivanja, a vidljiva je i odlučnost kojom se upušta u izricanje riskantnih sudova o suvremenim kulturnim pojavama, npr. u znanosti, ne krijući subjektivno gledište, osobne sklonosti i antipatije. Čitaju li se Razgovori okom znanstvenika, osobitu će važnost imati mnogobrojni iskazi o piscima, hrvatskima i stranima, koji su oblikovali autorov duhovni obzor. Tu ima i zanimljivih revalorizacija (npr. u razmatranjima o Gjalskom) i dodatnih razjašnjenja (o Schopenhaueru, Nietzscheu, skandinavskim piscima i dr.). No najvažniji dio knjige bez sumnje su odlomci o problemima »tendencije« i »angažiranosti« u književnom stvaralaštvu te općenito o iskustvu intelektualaca s političkim zbivanjima u našoj epohi. Tu progovara pisac koji misao oblikuje ponekad sugestivnije nego u ranijim usporedivim tekstovima.

Matvejević je i nakon objavljivanja Razgovora održavao prisne prijateljske odnose s Krležom. Također je o Krleži držao niz predavanja na književnim tribinama, sveučilištima u zemlji i u svijetu. Bio je suorganizator i voditelj više književnih i znanstvenih kolokvija o Krleži (sarajevsko savjetovanje »Krleža u školi« 1973; Zagrebački književni razgovori 1977). Napisao je u toku 70-ih godina desetak tekstova posvećenih Krleži, a i u napisima u kojima se njime ne bavi izravno često ga citira i parafrazira njegove ideje u argumentaciji svojih stavova; u Matvejevićevim polemikama osjeća se stilski utjecaj ranoga Krleže. Većinu eseja tiskanih u novinama i časopisima Matvejević je pretiskao u knjigama Prema novom kulturnom stvaralaštvu i Književnost i njezina društvena funkcija.

Knjiga Prema novom kulturnom stvaralaštvu dvodijelno je strukturirana: u prvom dijelu, nazvanom Problematizacije, Matvejević s ideoloških pozicija ranog Marxa, Gramscija i francuskih socijalista utopista analizira pojmove nacionalne kulture, lijevoga i desnoga u kulturi, odnosa samoupravljanja i kulture, te problem književnog angažmana i kritičke svijesti, a u sklopu drugog dijela, nazvana Aktualizacije, istražuje u trima esejima Krležin književni angažman, pristupe i otpore njegovu djelu, te strukturu Krležinih dnevnika. Upozorava na vrijednost oniričkih dionica u Krležinoj dijarijskoj prozi; zagovara tezu o nužnosti tumačenja i vrednovanja Krležina opusa kao cjeline unatoč autonomnosti pojedinih dijelova.

U knjizi Književnost i njezina društvena funkcija također se bavio odnosom ideologije i književnosti, posebno je prikazao fenomen tendenciozne umjetnosti u kulturnoj tradiciji naroda bivše Jugoslavije, te je usporedio ta zbivanja s analognim fenomenima u europskom kontekstu. Analizirao je iscrpno Konferenciju Međunarodne organizacije revolucionarnih pisaca 1930. u Harkovu, poziciju Kominterne u odnosu na književnost u međuratnom razdoblju te stavove jugoslavenske KP prema tom problemu. U svjetlu toga šireg, svjetskog obzora idejnih strujanja motri sukob na ljevici i Krležinu poziciju u njemu, sa simpatijama se priklanjajući Krležinu pledoajeu za slobodu umjetničkog stvaranja i znanstvenog mišljenja.

U tekstu Odzivi. Za suputnike (Književna reč, Beograd 25. X. 1979) Matvejević nastavlja ta istraživanja sukoba na ljevici reafirmirajući Krležine suradnike iz tog razdoblja Z. Richtmanna, Bena Steina i M. Juhna, zaključujući da su politički stavovi njihova protivnika O. Price možda potvrđeni u NOB-u, ali vrijednost Richtmannovih stavova potvrdio je razvoj znanosti.

Matvejević je vodio i nekoliko polemika u kojima se K. pojavljuje kao povod: najvažnije su polemika s V. Kalezićem (vođena 1979) o Krležinoj ulozi u sukobu na ljevici, te polemika s E. Čengićem (započeta 1986) o odnosu prema Krležinu nasljedstvu te o autentičnosti Čengićevih zapisa S Krležom iz dana u dan.

Osobni odnosi M. Krleže i P. Matvejevića u razdoblju od prvog susreta 1968. do Krležine smrti 1981. karakterizirani su visokim stupnjem prisnosti, ali nisu bili uvijek lišeni nesporazuma. Prema raznim svjedočenjima, K. je Matvejeviću bio zamjerio 1971. što ga kao generalni sekretar izložbe Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas u Parizu nije dovoljno izvještavao o pripremama; sporovi su se pojavili i 1975. kod nerealiziranoga a najavljenoga Matvejevićeva prelaska na važnu upravnu dužnost u Leksikografskom zavodu. Prema Čengićevim zapisima, K. nije odobravao ni neke polemike što ih je Matvejević vodio u drugoj polovici 70-ih (I. Mandić, D. Jeremić, M. Filipović).

Brojna neprekidno dopunjavana izdanja Razgovora s Miroslavom Krležom, te kontinuitet susretanja, unatoč povremenim neslaganjima, ipak svjedoče o trajnoj Krležinoj naklonosti i povjerenju u intelektualnu relevantnost Matvejevićevih tumačenja i rada na afirmaciji piščeva opusa.

LIT.: S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, V, Zagreb 1993.

R.