Na grobu Petra Dobrovića

»NA GROBU PETRA DOBROVIĆA«, tekst objavljen u časopisu Svedočanstva (1952, 1), s podnaslovom Fragment iz dnevnika, 14. III. 1946, a potom, kao dio teksta Zapisi iz godine 1942, u knjigama Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972) i Dnevnik 1933-42 (Sarajevo 1977). Svoja sjećanja o drugovanju sa slikarom Dobrovićem K. je zabilježio u Dnevniku iz 1942, na vijest o njegovoj iznenadnoj smrti, obuhvativši i Dobrovićev životni put od Nemzeti Szalóna u Budimpešti 1913, kada je kao laureat otputovao u Pariz, do posljednje izložbe u Beogradu (1940) koja mu je bila »svečani prijem u predvorju smrti«. Motiv Petrova groba pratio je Krležu poput »mračnog nokturna vlastitih samoća« za dugih noćnih bdjenja u ratnim godinama. Posjetio je njegov grob na beogradskom groblju (1946) i napisao tekst kao »lirsku pjesmu«. Opisao je Grobljansku ulicu s prizorima koji su ga podsjećali na Vahtangove poetsko-satirične scene i Chagallove slike melankolične periferije, a primjedbama o nekim poprsjima (N. Pašića), spomenicima (generala Vasića) i pogrebu s koljivom, izazvao je napad M. Janićijevića u tekstu Odgovor Levantinca (Svedočanstva, 1952, 3) i polemiku u kojoj su, na Krležinoj strani, sudjelovali M. Ristić i O. Davičo.

Pronašavši grob po imenu na skromnome drvenom križu K. je uvjeren da je »neizrecivo malen« za P. Dobrovića. Impresioniran je mrljama sive zemlje na grobu obraslom mahovinom i zimzelenom čudnih cvjetova. Na povratku s groblja, drvoredom kestenova, prati ga vizija spomenika od šest stotina Dobrovićevih platna, razastrtih pod suncem, i »tiha kantilena Petrove dubrovačke palete«.

LIT.: M. Ristić, Da mržnje više ne bude, Svedočanstva, 1952, 3; M. Janićijević, Mržnje nije ni bilo, ibid. 4; O. Davičo, Levantinstvo: recidiv zla, ibid.; S. Lasić, Afera s Levantincem, u knj. Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, IV, Zagreb 1993.