Na samrti

»NA SAMRTI«, novela prvi put objavljena pod naslovom U agoniji u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 3. Naslov novele izmijenjen je prigodom njezina uvrštenja u zabranjenu zbirku Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933), budući da je istoimena drama iz glembajevskoga ciklusa objavljena 1928. Tako naslovljena pripovijest ulazi u Knjigu proze (Zagreb 1938) i Novele (Zagreb 1948. i 1955). Pripada skupini Krležinih novela koje obrađuju gradski svijet hrvatskoga međuraća. Budući da je smrt ključni motiv u pripovijestima te skupine, novelistička se radnja svodi na pripovijedanje okolnosti koje joj prethode, okružuju je ili pak za njom slijede. Aktancijalna postava te novele utemeljena je na ljubavnom trokutu koji čine umirući muž, žena i njezin ljubavnik, a središnja se napetost ostvaruje u odnosu između ljubavnika u trenucima smrti lika koji je prepreka među njima. Razlog njihova sukoba jest različit odnos spram suprugove smrti i njezine uloge u ishodu ljubavne veze. Dok žena doživljava tu smrt kao gotovu činjenicu i olakšanje, muškarac ostaje pred njom zamišljen, neodlučan i pasivan. Stanjem njegove svijesti ravnaju osjećaji mučnine i suvišnosti, a svojevrsnu utjehu pokušava naći u iskrenom razgovoru s časnom sestrom, čiji je mir suprotstavljen ženinoj rastrojenosti. Tako je umjesto razrješenja, koje bi sa stajališta ljubavnika moglo nastupiti, na djelu paralelizam između kraja jednoga života te mučna svršetka izvanbračne ljubavne veze ili pak njezina emocionalno ispražnjena trajanja. Novelistički je svijet oblikovan u nekoliko dijaloških prizora, koji su smješteni u podrobno opisano okružje (prostor, vrijeme, ozračje) i uglavnom promotren kroz muškarčevu svijest uporabom pripovijedanoga monologa, pa se prema količini i jezičnom izgledu predočenih misli stječe dojam da je pripovjedačevo stajalište blisko muškarčevu. Prema središnjoj zgodi, odnosima između likova i njihovim pojedinim iskazima (muškarčeva razmišljanja o naravi smrti i njegov razgovor s časnom sestrom), novela pokazuje srodnost s tekstovima iz ciklusa o Glembajevima, posebice aktancijalnu i događajnu podudarnost s dramom U agoniji. Riječ je o skupini motiva što je K. razrađuje dvadesetih godina i koja je na svojevrstan način naznačena u vremenski ranijoj novelističkoj izvedbi, ali je po svojoj naravi prikladnija dramskoj obradi i stoga potpunije ostvarena u tome književnom rodu.