NADREALIZAM

NADREALIZAM, avangardni književni i umjetnički pokret poniknuo u Francuskoj 1920-ih godina. Krleža nije bio sklon nadrealizmu kao pokretu niti je prihvaćao njegove teorijske zasade. Ono što ga je približavalo nadrealizmu bili su uvjerenje izraženo u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića kako umjetnost nije racionalan čin, zatim načelo jezične subverzije koje je kulminiralo u Baladama Petrice Kerempuha s osloncem na nekanonske, pučke knjiž. oblike, osporavanje tradicionalnih knjiž. oblika, a nadasve strategija savezništva u otporu moskovskim i jugoslavenskim komunističkim umjetničkim »direktivama« 30-ih godina. Organizacijska nemoć beogradske nadrealističke skupine, suočene s represijom monarhističke diktature s jedne strane, pokušaji izolacije Krleže od sljedbenika pokreta za »socijalnu književnost« u hrvatskoj sredini s druge strane, doveli su, u povoljno vrijeme kada su u SSSR-u raspuštene »proleterske« književne organizacije (1932), do antinormativne »lijeve« koalicije, jasno izražene u Danasu, a zatim do široke platforme Pečata koji se odupirao neprincipijelnoj ofenzivi, vođenoj izravno iz CK KPJ, protiv književnika i umjetnika nespremnih da se pokore diktatu normativne poetike koja je podrazumijevala prihvaćanje realističkih tradicija i njihovu pragmatičku funkcionalizaciju. Odatle sklonost nadrealizmu izražena na marginama Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, motivirana odnosom prema esteticizmu po kojemu je »nadrealizam opalio (...) nekoliko dobro pogođenih metaka iz parabelluma« (str. 13), zatim suradnja M. Ristića u Danasu (Moralni i socialni smisao poezije), a napose otvaranje prostora Pečata Ristiću, M. Dedincu i O. Daviču, što je, u uvjetima Bretonova povezivanja s Trockim, značilo neposredno izazivanje partijske optužbe za »trockizam« (odatle je razumljivo i forsirano sudjelovanje nekadašnjeg teoretičara nadrealizma, K. Popovića u hajci Književnih svezaka). U Dijalektičkom antibarbarusu K. stoga brani nadrealiste, posebno Ristićev esej San i istina Don Kihota, ali se implicite ograđuje od njihovih programa: »Sve što sam o nadrealističkim tekstovima Milana Dedinca, Marka Ristića (i drugih nadrealista) mogao da shvatim bila je poezija, ili pak nisam razumio o čemu se radi« (Pečat, 1939, 8-9).

Značajna je obrana nadrealista upravo na primjeru eseja o »dubokoj mudrosti ljudskih snova«, ojačana pozivom ne na pravog mentora nadrealizma -Freuda, već na E. Kretschmera (Medizinische Psychologie). Kao što je primijećeno (usp. Vaupotić), elementi poetike snova pojavljuju se već u »ekspresionističkoj fazi« Krležine lirike, koja obiluje motivima snoviđenja, halucinantnim vizijama, grotesknom likovnošću i slobodnim asocijativnim nizovima, ali je naglašeno korištenje postupaka bliskih nadrealističkima značajno za kasnije »faze« kojih početak Vaupotić datira novelom Cvrčak pod vodopadom (1937). U tom djelu temeljni lik »vlada neredom svojih priviđenja«, ali kao ni Krležin vlastiti »misaoni subjekt« ne gubi »svijest o svom vlastitom identitetu«, ne predaje se nikada nadreali-stičkom »automatizmu«. Neposrednom aluzijom na nadrealističku likovnost valja smatrati oponiranje grotesknih metamorfoza u »voštanoj plastici« s »maskotama« nagomilanih predmeta svakodnevne upotrebe - monumentalnom kiparstvu u Banketu u Blitvi I, a posebno i isticanje »magičnog slikarstva« s primjedbom kako su »nadrealisti u pravu« u replikama Nielsonova sugovornika. Taj se dijalog, što je posebno važno, pojavljuje u poglavlju Rekvijem za Karinu (Banket u Blitvi III) u kojemu se cijeli pasusi grade na nadrealističkoj likovnosti kakvu poznajemo od de Chirica do S. Dalija. Isto je i u snoviđenjima Barutanskog u Vigiliji na Beauregardu. Hipnagogička poetika osobito dolazi do izražaja u Dnevniku iz godine 1942/43, s izravnim pozivima na Bergsona i Freuda kada je riječ o ratnoj zbilji koja »shizofreno bunca i mlati oko sebe slijepo kao Freudov phallos« (Oktobar 1942), pa i na »sirealistički mixtum compositum« vlastitog snoviđenja situacije u kojoj se pojavljuju Ristić, Dedinac i Živadinović-Bor (Mart 1943). Značajno je da se i u »snovima« pojavljuju elementi iz evropskih likovnih umjetnosti, pri čemu se spominje ne samo Bruegel ili Dürer nego i P. Klee, de Chirico i S. Dali, kao očiti likovni predlošci.

LIT.: Z. Posavac, Nadrealizam, Izraz, 1957, 5; M. Vaupotić, Spontani nadrealistički izraz u hrvatskoj lirici, Mogućnosti, 1966, 1; B. Donat, Neimenovana prisutnost, Delo, 1967, 1; I. Zidić, Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo, Život umjetnosti, 1967, 3-4 i Kolo, 1968, 1-2; S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; I. Zidić, Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (katalog), Zagreb 1972; isti, San, novina i povijest u nadrealizmu, Teka, 1973, 3; M. Ristić, Pre četrdeset godina Danas, ibid.; M. Vaupotić, O spontanom nadrealizmu kod Ujevića i Krleže, Književna istorija, 1977, 37; A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988, str. 279-290 i 315-324.

A. Fl.