O historiji historije

»O HISTORIJI HISTORIJE«, tekst prvi put objavljen u časopisu Forum, 1967, 3-4, u rukoveti varijacija pod zajedničkim naslovom Zapisi iz jeseni 1940, a pretiskan u knjizi Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972).

Ta esejistička varijacija, po riječima samoga Krleže, nastala je na rubu »vlastite lektire, kada mi, za tmurnih dana jeseni 1940, nije preostalo nego da se tješim čitkanjem davnašnjih mudrolija«. Suočen s još jednom svjetskom katastrofom, K. nastoji povijesti oteti komadić smisla, odgovoriti na pitanje »zašto« i »čemu«. Tekst odaje rezignaciju čovjeka, ali i neugasivu intelektualnu budnost pisca. Nezadovoljan odgovorima što ih može ponuditi društvena znanost, osobito sociologija, K. se nastoji uzdignuti iznad katastrofičnog zbivanja, ne bi li pogledom na ukupni smisao čovjekove društvenosti došao do nekog odgovora. »Što je to Historijska Volja?« Ona traje kao vječno uzgibano polje razornih snaga, a naše društvene tvorevine samo su zrnca pijeska na površini. Čovjek svoje socijalno postojanje svodi na fetiš »Države«, a sve ideje o društvenom razvoju »imaju svoju kolijevku i svoj grob«. Uime takvih zamisli, ljudi »bruse noževe i sjekire i s nabijenim kuburama snuju jedni drugima o glavi«. Što je onda to »socijalno«, kad se stalno zbivaju njegove negacije? Sociologija na to pitanje ne odgovara: ona pretenciozno ispituje činjenice, o kojima potom raspravlja »gotovo beletristički bezidejno«, već prema političkom predznaku onoga koji njome upravlja. Sve zajednice stvaraju teorije o vlastitim interesima i društvenim apetitima. Ako društvo već jest neka »sveopća uzajamnost pojedinaca«, čovjeku ipak ne uspijeva utvrditi zakone društvenih zbivanja. Znanost ih nastoji svesti na neku matematičku srednju vrijednost, kojoj zatim dodaje razna antropobiološka objašnjenja, ali trajno upitnim ostaje da li se »dvonožac« uza sve spoznaje razvija »naviše«. Čovjeku tako preostaje da ide kroz povijest kao »luckasti pustolov koji trči (...) da bi uhvatio svoju vlastitu sjenku«.