O jedinim zastavama našega vremena

»O JEDINIM ZASTAVAMA NAŠEGA VREMENA«, esej sastavljen od više samostalno naslovljenih cjelina, a posvećen uglavnom temama vezanima uz noviju povijest albanskoga naroda i njegove države. Izvorno je objavljen u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 9, pod naslovom Balkanske impresije, a zatim, pod istim naslovom, u Knjizi studija i putopisa (Zagreb 1939). Pod naslovom O jedinim zastavama našega vremena pojavljuje se u knjizi Deset krvavih godina (Zagreb 1957) i u dvama izborima političke publicistike (Eppur si muove, Sarajevo 1973; Kalendar jedne parlamentarne komedije, Sarajevo 1979). U izvornom se obliku esej dijeli na šest omanjih poglavlja (Talas prosperiteta u Beogradu, Pokolj nevinih na jugu, Knjiga Dimitrija Tucovića, Mbretova pustolovina, Smrt Esad paše, Ustanak škipetarske raje), od kojih su poslije složene tri cjeline (Lamentacija o prosperitetu, Knjiga Dimitrija Tucovića, Mbretova pustolovina).

U prvom dijelu konačne verzije eseja Krleža iznosi svoje dojmove o Beogradu iz razdoblja nakon I. svj. rata, kojima suprotstavlja predratne beogradske uspomene. Na podlozi romantične slike nekadašnjega Beograda i nekadašnjih autorovih uvjerenja o »pijemonteškoj« ulozi Srbije, proizlazi da je aktualno stanje jugoslavenske prijestolnice opterećeno različitim aspektima društvenoga negativiteta: prodorom stranoga kapitala, neravnomjernošću civilizacijskoga razvoja i nezdravim političkim životom. Jedna je od posljedica toga stanja bijeg pisaca i intelektualaca iz javnosti (»U tom potopu [...] sjede u sumraku svojih vlastitih lirskih štimunga dobre i izgubljene duše, zatvorene po svojim sobama, te sentimentalno uzdišu i nemoćno se grizu nad svime što se zbiva«). Preko antitetičke misli da bi upravo suprotan književnički angažman bio poželjan u društvenom stanju kojem je poslijeratni Beograd tipično poprište (»Knjige, kao topovske granate najtežega kalibra, trebalo bi baciti u ovaj koloplet radikala i zagrebačkih profiteura, u odvratni metež trovača političkih bunara«), dolazi K. na pravu temu Lamentacije o prosperitetu: na protualbansku politiku predratne Srbije i karadorđevićevske Jugoslavije (»Digla se vojska i pobila topovima dvjesta vlastitih građana, da bi se arnautskoj raji objasnilo ad oculos što znači Pravo Mača«). Ta je tema uvod u dvije sljedeće cjeline eseja: u poglavlje o publicističkoj djelatnosti D. Tucovića, koji se srpskoj protualbanskoj propagandi suprotstavljao sociološkim argumentima (»U to haotično vrijeme, kada je gotovo čitava beogradska javnost zahtijevala da se Albanija osvoji, postavio je Dimitrije Tucović svoje neoborive protuteže«) i u posljednje poglavlje (Mbretova pustolovina), gdje se rekapitulira povijest Albanije od njezina utemeljenja 1913, preko pokušaja da se međunarodnim dogovorom za albanskoga kralja postavi njemački plemić Wilhelm Neu-Wied (Mbret I), do ustanaka i političkih peripetija između 1914. i ranih 20-ih godina, kojima su protagonisti Esad Paša, Avni Rustem i Ahmed Beg Zogu. Pritom se stalno ističe snažan negativan utjecaj stranih interesa (austrijskih, turskih, srpskih) u unutrašnjim albanskim sukobima i neredima. Posljednje se poglavlje završava dopunom koja je napisana za planirano izdanje Deset krvavih godina 1940, a u kojoj se sudbina Albanije promatra kao dio sudbine čitava Balkana (»Danas više no ikada treba na Balkan gledati integralno«).

Kao cjelina esej O jedinim zastavama našega vremena tematski je prilično raspršen, a njegovi osviti na albanske događaje zanimljiviji su kao slučaj Krležina oporbenjaštva nego kao politička analiza. Po književnoj vrijednosti izdvajaju se beogradski dojmovi s prvih stranica i napose opširan opis Mbretova putovanja iz Trsta u Drač, gdje dolazi do izražaja Krležina mnogostruko potvrđena sposobnost da moderne političke spektakle s primjesom feudalnoga ceremonijala iskoristi kao sredstvo društvene kritike, otkrivajući iza njihovih blještavih fasada primitivne političke interese.

Zo. Kr.