O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas

»O PARLAMENTARIZMU I O DEMOKRACIJI KOD NAS«, politički esej objavljen u časopisu Republika (1953, 6), nastao na temelju govora održanog u Radničkoj komori 4. XI. 1950. U njemu su citirani tekstovi: Pomenulo se - ne povratilo se (Borba, 4. XI. 1951); U spomen Vladimira Ilijića Lenjina (Borba, 31. I. 1924); Napomena uredništva (Književna republika, 1923, knj. I, br. 1); Borba principa (Nova Evropa, 1922, 10); 1935. Početkom jula (tekst je potom uvršten u Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7); Agonija vlade i režima (Borba,23. III. 1922). Esej je zatim objavljen u knjizi Deset krvavih godina i drugi politički eseji (Zagreb 1957).

Tekst nastaje u doba kad novu socijalističku jugoslavensku državu sa Zapada napadaju zbog komunističke diktature, a s Istoka zbog »fašističke oligarhije i špijunske klike«. Nakon prekida sa Staljinom, država se našla u golemim međunarodnim i unutrašnjim, političkim i ekonomskim teškoćama. K. nije htio ostati po strani: želio je jasno odrediti odnose spram zapadne parlamentarne demokratske prakse, kao i prema »rakošijevskim epoletama« još do jučer »bratskog« komunističkog Istoka. On načelno ne raspravlja o višestranačkom sustavu: mogućnost političkog pluralizma ne ulazi u obzor njegove diskusije. Za njega je to zauvijek kompromitirana praksa građanskih stranaka na osnovama raznih starojugoslavenskih ustava. Ona nužno vodi u međunacionalne sukobe, zatim u monarhističku, a potom i fašističku diktaturu uz međusobno istrebljivanje. K. inzistira kako njegov stav nije negacija parlamentarizma, ali poriče »konkretnu, naročitu formu našeg kraljevskog eshaezijskog saborovanja«. Povijest borbe za socijalizam za Krležu je borba protiv takvog reda stvari. U tom smislu, konkretni oblici »socijalističkog parlamentarizma i naše današnje demokracije« svjesna su negacija svih nacionalnih, socijalnih i političkih zala tzv. stare Jugoslavije. »Ne bi bilo ispravno današnju političku problematiku izolirati od prostora i vremena u kome se pojavila«. Negirajući parlamentarizam koji je služio samo kao maska za diktaturu, K. emfatično rasvjetljuje lomove i nesnalaženje cijeloga jednog naraštaja kojemu se ruska komunistička revolucija 1917. učinila spasonosnim putokazom. Kako je socijalizam i u Jugoslaviji postao pobjedničkom činjenicom, K. izvodi i definira smisao socijalističke demokracije kao »slobodnu subjektivnu građansku demokratsku volju i jedinu garanciju da nas prošlost ne prevlada«. Okomljujući se pritom na glasove koji govore o ponovnom uvođenju političkoga i parlamentarnog višestranačja, K. izravno kaže »da se iza tih čovjekoljubivih parola kriju koncepcije građanskog rata«. Komunistima s Istoka, koji su Tita optuživali za »nacionalizam«, otvoreno dobacuje kako misle »da čovjek može da bude marksist samo tako da služi kao krvnik«. Kako bi potkrijepio te svoje osnovne postavke, K. još jednom rječito izlaže svoje povijesno shvaćanje osnovnih južnoslavenskih problema, a na crti teorijske apologije za ono što će zapadni politolozi kasnije nazivati »titoizmom«.