O snovima, o samoćama i o mjesečini

»O SNOVIMA, O SAMOĆAMA I O MJESEČINI«, ciklus pjesama prvi put objavljen u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937). Tada je bio sastavljen od dvadeset i tri pjesme (Što znači ružin miris?, Bolesti, O snovima, Nemirna noć, Gradovi u snu, O tamnom toku krvi u nama, Kamo plove ovi gradovi?, Pseto, O kretnjama, Mjesečina mračna, Svjetlost mjesečine, Mjesečina u krčmi, Gola žena na staroj slici, Pjesma o pjesmi, Jesenja samoća, Srce, Pjesma svjetioničara, Stara slika, Rezignacija, San, Pismo, Uspomene u nama, Loza).U konačnoj autorovoj redakciji poezije u zbirci Poezija (Zagreb 1969), iz ciklusa izostaje pjesma Rezignacija (»Rastu smeđe horizontale sutona...«) koja je uvrštena u Pjesme o rezignaciji.

Razlikovna determinanta toga pjesničkog ciklusa s obzirom na ostale jest metrički čvršća organizacija. Međutim, istodobno se i ovdje očituje trajan poriv za destruiranjem klasičnih stihovnih oblika pa npr. Krležini soneti (Uspomene u nama, Pjesma o pjesmi) nasuprot pravilnom dvanaesteračkom sonetu, kakav su u hrvatskoj književnosti etablirali Matoš i Ujević, samo grafički podsjećaju na sonet. Osim turpizama, sinestezija i asindetskog nabrajanja koji kao stiloreprezentativni elementi prate gotovo čitav Krležin lirski opus, pjesnik u nekoliko navrata u prvi plan ističe gotovo simbolističku opijenost bojama. Njih asindetski niže i tako, osim bogatstva slika koje unosi u pjesmu, nepravilnom stihu omogućuje ritmičnost. Ideji prolaznosti, kojom je opsjednut pogotovu u zrelijoj pjesničkoj fazi, K. posvećuje središnje mjesto. Prolaznost i odnos ograničenoga pojedinca s bezgraničnom prirodom običavao je graditi u opoziciji izvornoga (prirodnoga) i umjetnoga (kulturnoga, antropološkoga). Ovdje je ta opozicija ukinuta, pa se njezini polovi motre kao cjelina u kojoj priroda jest ono prvo i izvorno, a čovjek tek prolaznik u svijetu. U pjesmi Što znači ružin miris?, npr., K. ostvaruje sintezu lirskog subjekta s prirodom, a u pjesmi Mjesečina u krčmi spaja prostor krčme s neograničenom prirodom. To ostvaruje motivom »tankog pasjeg njuha« u čijoj se »školjci« kao u prizmi prelamaju i spajaju svjetovi. Problematizirajući vrijeme, ispisuje pjesme u kojima se naizgled bavi enigmom umjetničkog djela (Pjesma o pjesmi, Stara slika, Gola žena na staroj slici). U autoreferencijalnim i metatekstualnim iskazima K. se ne upušta u tekstualnu potragu koja bi eksplicitno izražavala postupak, već se odlučuje za ispovjedno intoniranu deskripciju. Tada umjetnina kao samostalan prostor izraza postaje mjestom u kojemu je moguće zaustaviti vrijeme. To katkada djeluje oksimoronski, kao u pjesmi O kretnjama u kojoj K. pokret upisuje u kipove, »brončane konjanike«, »propanj pastuha« i tako naglašava ljudsko nastojanje za neprolaznošću i ostavljanjem traga. Uz vremensku determinantu koja sputava, K. postavlja i prostomu. Prostorna determinanta u prvom je planu u pjesmama u kojima se uz motive prolaznosti javljaju i motivi samoće, koja je, opisana gradacijama kao nepodnošljiv modus postojanja (Jesenja samoća), u izostanku »drugoga« očitovanom u otkrivanju fantomske biti epistolarnoga komuniciranja (Pismo), ili sintetizirana s prolaznošću (Pjesma svjetioničara) u ovom ciklusu jednakovrijedno postavljena u poznat kontekst. K. ovdje poništava opoziciju prirodnoga i kulturnoga, no u nekoliko navrata naglašava opoziciju zbilje i sna. Nju ne uspostavlja s aksiološkim premisama, već je ostvaruje u razlikovanju bajkovitog svijeta sna u kojemu je poništena razlika između mogućnosti i zbiljnosti od realnoga svijeta jave. Odustajanje od kartezijanske koncepcije davanja prednosti racionalnomu nad iracionalnim motiviralo je nastajanje pjesama s oniričkom tematikom (Gradovi u snu, O snovima, San, Svjetlost mjesečine) u kojima ipak prevladavaju idila, pastorala i razigrani ditirampski ton, katkad doveden do paroksizma (Gradovi u snu).