O stogodišnjici Baudelaireove smrti 1867-1967

»O STOGODIŠNJICI BAUDELAIREOVE SMRTI 1867-1967«, esej prvi put objavljen u Forumu, 1967, 9-10, a potom u knjizi eseja Rainer Maria Rilke (Sarajevo 1979).

Opće je obilježje ogleda složena kompozicija i mjestimična nesustavnost izlaganja: početak pripada autorovim određenjima Baudelaireove poetike i estetike, zatim slijede pregled stavova suvremenika i kritičara, propitivanje tajni njegove slave i poetskog šarma, analiza pjesnikova odnosa spram 1848, pokušaj komparativnog prikaza franc. romantizma i Baudelaireovih glazbenih simpatija, a na kraju su razmatranja o trajanju njegova utjecaja i zaključne ocjene.

Krleža drži Baudelaireovu poetiku prilično paradoksalnom pojavom. Priznaje da hipnotička tajna njegova pjesništva još traje, unatoč činjenici da nije bio odveć originalan. Tako je, primjerice, Baudelaireov luciferski sarkazam stvar romantičarske knjiž. baštine, sklonost spram motiva smrti tek jedna od sadističkih varijacija, rime su romantičarski staromodne, a estetički mu se nazori temelje na kultu dobrog i harmoničnog ukusa. Istodobno je on jedan od pionira koji, uvodeći u književnost motive zla i razvrata, sudjeluju u rušenju vječnih vrijednosti. Osobitu pak pozornost zaslužuju njegovi knjiž. utjecaji, bez kojih je teško zamisliti modernu književnost. Baudelaireova se problematičnost očituje i u različitim tumačenjima suvremenika i kritičara. Između raznih osporavanja i apologija, K. navodi nekrolog J. Vallèsa, stav P. Verlainea, dadaistički prezir W. Mehringa, Brechtovo ideološko etiketiranje, Brunetièreovu ocjenu Baudelaireove legende, nesklonost Sainte-Beuvea i konvencionalnu obranu S. Georgea.

Istaknuto mjesto u analizi franc. pjesnika zauzimaju njegovi polit. stavovi i umjetničke simpatije. Osobitu važnost ima god. 1848, kada se u Baudelaireovu svjetonazoru zbio preokret od ključnog značenja za život i stvaranje: »Čovjekoljubivo raspoloženi sanjar pretvorit će se u mizantropa, od buntovnog republikanca postat će politički apostat, koji mrzi i prezire svaku i najbezazleniju socijalno progresivnu parolu. Iz liberalnog poklonika chateaubriandovski rezigniranog humanizma progovorit će nepomirljivi protivnik svake demokratske misli i od tog svog neumoljivog principa neće odstupiti sve do konca.« Među pjesnikovim umjetničkim sklonostima, autor posebice ističe Daumiera i Wagnera.

U završnim se odlomcima ponavljaju neke već izrečene odrednice Baudelaireove knjiž. pojave i njegove složene osobne naravi. Svrhu njegova pjesničkog poslanstva K. određuje kao smjelu najavu poezije koja će o svim ljudskim slabostima govoriti iskreno, tematizirajući ze­maljske poroke uvijek i po svaku cijenu.