O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića

»O STOGODIŠNJICI ROĐENJA SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA«, esej prvi put objavljen u časopisu Forum, 1965, 1-2, a zatim u knjizi Svjetiljke u tmini (Sarajevo 1988). To je treći po redu Krležin esej o pjesniku Kranjčeviću.

Kranjčević pripada među malobrojne hrvatske pjesnike o kojima je K. u svim razdobljima svoje književne karijere bio spreman izreći pozitivan sud. Ipak, poput os­talih Krležinih vrednovanja pojava i dostignuća hrvatske kulture, ni njegov sud o Kranjčeviću nije lišen nega­tivnih primjesa. To je došlo do izražaja već u eseju O Kranjčevićevoj lirici (Hrvatska revija, 1931, 3), gdje se Kranjčeviću priznaje da je nekim svojim temama i osjetljivošću za socijalne probleme bio ispred svoga vre­mena, ali da je svojim osjećajem za lijepo ostao na razi­ni hrvatske poezije između Šenoe i Harambašića. U ese­ju O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića taj se sud u osnovi reaktualizira i obogaćuje novim zapažanjima. Prigovori Kranjčeviću precizniji su nego 1931: Kranjčević je »banalan, da, upravo nenadaren, ka­da se predaje erotičkom maštanju, slijep za bilo koju vrstu prirodnih ljepota, a naročito pejzaža«. U odnosu, međutim, na esej iz 1931, učvršćuje se pozitivna dimenzija suda o Kranjčeviću, kojoj se, u duhu poslijeratnoga vremena, domeće ocjena o pjesnikovu protureligioznom stavu (»on riskira svoje prve pjesničke riječi kao bezbožnik«) i o progresivnosti njegovih društvenih pogleda (»Kranjčević je postao barjaktar slobodne, iz­nad ljudske gluposti uzvišene misli, povjerovavši u pre­porodnu snagu socijalističkih parola«).