O tendenciji u umjetnosti

»O TENDENCIJI U UMJETNOSTI«, članak prvi put objavljen u publikaciji Naš kalendar (Zagreb 1936), zatim u zbirci »studija i osvrta« Eppur si muove (Zagreb 1938) s napomenom da je članak jedna od završnih tema u dugotrajnoj i glasnoj raspri oko Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića. Po načinu argumentacije taj je kratki tekst nepretenciozan, očito primjeren popularizatorskoj namjeni. Međutim, on je ipak reprezentativan za Krležina shvaćanja o umjetnosti (pa je objavljen u knjizi Eseji I, Zagreb 1961), a pogotovu za autorova shvaćanja o mogućnostima i zadaćama umjetnosti/književnosti, posebno u kontekstu rasprava o naravi i smislu materijalističke estetike, vođenih u krugovima europske ljevice od kraja 20-ih godina do 1940/41. Te su kontroverze, na koje K. aludira govoreći o grupama »suvremenih materijalističkih esteta«, u nas pretežno prikazivane s obzirom na sporove na domaćem tlu. No potrebno je proširiti vidokrug i smjestiti Krležine poglede u njihov nadređen kontekst, to više što su K. i njegovi kontrahenti bili uglavnom informirani o zbivanjima u Berlinu (do 1933), Moskvi i Parizu. Relevantni su, zbog posredne veze s Jugoslavijom (npr. s »Nolitom«), osobito sporovi vođeni u berlinskim lijevim časopisima (bliskima Komintemi) Die Linkskurve i Die Rote Fahne, oko 1930, zatim u moskovskim časopisima na njemačkom jeziku Internationale Literatur i Das Wort, 1934-39. Protagonisti diskusija o marksističkoj teoriji kulture, estetici i odnosima između »realizma« i »modernizma« u sklopu književne teorije i programatike bili su G. Lukács, B. Brecht, Anna Seghers i E. Bloch. Točka konvergencije, odn. divergencije bila su tumačenja granica mimetičnosti i shvaćanja »tendencije« (ili bolje funkcionalnosti) s obzirom na ciljeve koji izmiču estetskoj definiciji. Složenost pozicija očitovala se u presijecanju kriterija, tako da su neki radikalni zastupnici umjetničkog funkcionalizma bili u isti mah za modernističke eksperimente, a pobornici relativne autonomije bili su nerijetko na umjetnički konzervativnim pozicijama. Neposrednu pozadinu Krležina teksta tvore (v. knjigu A. Flakera) rasprave na Prvom kongresu Saveza sovjetskih pisaca u Moskvi 1934, pa se citati i parafraze iz referata Gorkoga, Buharina i drugih odnose na taj skup i na neka mišljenja toga trenutka. U članku, koji se nado vezuje na problematiku iz Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića K. osuđuje, pošto je u prvom odlomku potvrdio osnovne materijalističke premise, totalno podređivanje umjetničke produkcije izvanestetskoj, društvenoj pragmatici. Zahtjev koji vodi potpunoj heteronomiji on ilustrira, uostalom, kompromitirajućim primjerima iz kulturne politike desnih režima, aludirajući ujedno na srodne nazore na ljevici. U prilog oprečnoj orijentaciji citira npr. M. Gorkoga, I. Babelja i J. Olješu, iako citati govore zapravo o različitim temama, pa se u njima ne može prepoznati jasan argumentativan slijed. K. ih je montirao više sugestivno nego razložno. Drugi dio članka pomiče težište prema opoziciji: htjeti (tendenciozno izraziti) - zaista moći (biti umjetnički nadaren). Mjerilom K. smatra sposobnost suvremenog umjetnika da svlada velike kompozicije, koje su neusporedivo složenije od impresionističkih mrtvih priroda: slike »gomila, bitaka, konja, konjaništva, juriša, poplava, elemenata«. Predodžba o takvu monumentalnom slikarstvu može se shvatiti kao aluzija na neka nastojanja u okviru likovne grupe Zemlja, no članak ostavlja otvoreno pitanje specifično likovne orijentacije, pitanje stila. Da izbjegne prigovor da je estetsku problematiku prenio na tlo iracionalne individualne darovitosti, K. na kraju ističe da je pitanje suverena svladavanja velikih oblika svakako pitanje visoko razvijena supstrata, tj. razvijene materijalne kulture, u budućnosti: proleterske kulture. Završna je Krležina poenta pitanje da li će u takvoj kulturi budućnosti još biti zanimanja za probleme kao što su »tendencioznost«.