Olimpijac u pješačkoj koloni pjeva

»OLIMPIJAC U PJEŠAČKOJ KOLONI PJEVA«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme II (Zagreb 1918) a potom u Knjizi lirike (Zagreb 1932) s izmijenjenim prvim stihom (»O, i ja hodam u toj umornoj koloni!« umjesto »O stari plesač Sunce svoj jesenji pleše ples.«) i jednom riječi (»bubnjevi« umjesto »doboši«). S tim izmjenama i strofičnom organizacijom objavljena je u zbirci Poezija (Zagreb 1969).

Uvodnoj slici »podnevnog pira« kad priroda doseže vrhunac punoće, snagu i ljepotu, kad je sve radosno i razigrano i kad »stari plesač Sunce svoj jesenji pleše ples« (usp. motiv podneva i plesa u Svibanjskoj pjesmi), suprotstavlja se slika umorne i prašne vojničke ratne kolone, koja svojim zlokobnim hodom narušava idilu. U koloni je i pjesnik koji zamjećuje ljepotu podneva, ona ga nadahnjuje (»diraju mi misli olimpijske boje«), i on osjeća »božanski poriv« da i sam pleše (usp. motiv plesa u pjesmi Duga stiha i komentar uz Ples mrtvih stihova), da sudjeluje u radosti života (»ja bih da plešem, soldati, braćo, ljudi!«). Osjećaj zanosa i radosti i leksički gradira (soldati - braćo - ljudi!), ali tom gradacijom Krleža jednostavno i efektno iskazuje ujedno i svu tragiku međusobne ljudske otuđenosti i čovjekovu otuđenost od prirode. Pjesnikov poriv da se, usprkos bolesnoj i ludoj mrtvačkoj ratnoj stvarnosti odazove radosti života, odn. njegova intimna pobuna da barem na tren tu stvarnost ne prizna i ne prihvati, bili su, međutim, elementarni i kratki, pa u završnici uvodna kantilena poprima novo obilježje: umjesto zanosa - dekadentna rezignacija, i Sunce više nije »stari plesač«, nego »nadgrobna luč«.