Pjesma starinskoga ormara

»PJESMA STARINSKOGA ORMARA«, pjesma prvi put objavljena u Književniku, 1928, 1, a kao dio ciklusa O vremenu i o smrti u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), te u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Posvećena je »Beli za Badnjak 1928«. Rima je u njoj uglavnom isprekidana.

Na samom početku Krleža pjesmu tematski uokviruje. Dodjeljujući ulogu lirskoga subjekta personificiranome starinskom ormaru, autor nagovještava daljnji niz iskaza koji će se baviti temeljnom temom prolaznosti i nestalnosti ljudske egzistencije. Koristeći se metonimijama smrtonosnih bolova srca, sudbonosnih vihora, nevjeste s mirtom, svadbenih povorki i pogrebnih karuca, autor prikazuje ključne trenutke mnogih egzistencija. Ljubavi, sumnje, bračne svađe i spletke, smrti i vjenčanja zbivali su se u jednakom prostornom kontekstu pod budnim okom vremena, personificirana u starinskom ormaru. Da personificirani subjekt (ormar) nije predmet nezainteresiran za ljudske sudbine može se naslutiti u drugom dijelu druge strofe. Tu gotovo prikazivački tekst prerasta u lirski, u kojemu u prvi plan izbija puna intimizacija s predmetom. Svođenje ljudske egzistencije i egzistencije predmetnog svijeta na prolaznost, naviješteno već u drugoj strofi metaforom sarkofaga, realizira se u posljednjoj strofi motivom brutalne snage konačne sjekire kojoj neće umaći ni jedna stvar na svijetu, koliko god bila postojana. Komunikaciju između vremena i vječnosti pjesnik uvodi slikom razgovora između »pokojnih nesretnih duša« i ormara, koji im se javlja »otkucajem daske«.