Polemika

POLEMIKA, oštar spor ili sukob; književna, znanstvena ili politička raspra između zagovornika različitih shvaćanja koji brane vlastite teze i kritički pobijaju teze protivnika.

Razdoblje do 1928.Krleža je vodio niz polemika, osobito u ranoj fazi svojega knjiž. djelovanja, a cjelokupni njegov literarni opus prožet je polemičkim duhom; već je prvi njegov tiskani rad Legenda (Književne novosti, 1914, 1, 2, 3 i 4) izazvao polemičke odjeke: u Riječkim novinama objavljen je 5. II. 1914. anonimni članak Milan Marjanović pljucka na Krista u kojemu autor napada mladoga Krležu da je svojom interpretacijom biblijske teme besramno pogrdio Isusa Krista te prigovara Marjanoviću što takvo bogohuljenje objavljuje. Marjanović je odgovorio (također nepotpisanim) člankom Ludi napadaj (Hrvatski pokret, 8. II. 1914) u kojemu brani mladoga pisca od pogrešna tumačenja, pri čemu donosi i ironičnu Krležinu izjavu kako se potpunoma slaže s krilaticom tog »bezimenog pisara« iz Riječkih novina o svinjama i biseru te da mu je žao što je biser Krista pao preda nj.

K. u Obzoru 28. IV. 1915. tiska tekst Barun Konrad, nepotpisan vojni komentar posvećen vojnostrateškom umijeću austr. vojskovođe Conrada von Hötzendorfa. Sâm će poslije tvrditi da su hiperbolizirane pohvale bile upotrijebljene u ironizacijskoj funkciji te da mu stoga nije bilo dopušteno da objavi i nastavak članka. No, svejedno, mnogi će njegovi poratni protivnici u polemikama spominjati taj napis kao primjer slavljenja austr. soldateske te ga navoditi kao primjer njegove austrofilije i argument koji svjedoči o neiskrenosti njegova potonjeg antimarcijalnog angažmana.

U socijaldemokratskom listu Sloboda, u kojemu surađuje vojnim komentarima, K. 18. X. 1917. objavljuje i književno-politički pamflet Jedna dekorativna laž u kojemu napada atmosferu društvene hipokrizije koja je prožimala proslavu šezdesete obljetnice I. Vojnovića.

U članku Grobnica u »Gundulić« hotelu (Plamen, 1919, 12) K. je opisao skandal koji je izazvao na glavnoj skupštini DHK 1918. kad je (premda nije bio član) predstavivši se kao »internacionalni socijalista« napao prisutne pisce da raspravljaju o nedostojnim glupostima (je li intendant Hreljanović kvakar ili ne) u vrijeme kad se mijenja povijest, kad se u Rusiji događa pobjedonosna revolucija. Prava bi tema bila rasprava o protekle četiri godine ratnog besmisla. Napavši prisutne da 90% njih nema nikakva »posla s literaturom«, ostavlja skupštinu »sa gnušanjem, stidom i prezirom«.

U članku Crno-žuti skandal(Sloboda, 21. XI. 1918) K. govori o još jednom javnom istupu koji je imao formu usmene polemike što je prerasla u skandal: na čajanci u dvorani »Sokola« 14. XI. 1918. oštro je prosvjedovao protiv toga da se da riječ i potpukovniku S. Kvaterniku, koji je želio pozdraviti »srpske oslobodioce«; rekao je da je Kvaternik toga nedostojan jer je kao domobranski časnik bio za vrijeme rata angažiran na fronti u Srbiji pa je njegovo zagovaranje »narodnog ujedinjenja« smiješno. Pritom se sukobio s domaćinom priredbe M. Drinkovićem i prisutnim srp. oficirima pa je izbačen iz dvorane. O njegovu istupu izvijestile su i druge zagrebačke novine, a sam K. ga je ponovo opisao u tekstu Pijana novembarska noć 1918 (Republika, 1952, 10-11). To je i inače razdoblje Krležinih javnih prosvjeda na rubu skandala; tako je primjerice početkom 1919. zajedno s I. Andrićem na premijeri komada P. Pecije Petrovića U naviljcima demonstrativno ustao uzviknuvši kako »takve stvari spadaju u peštanski orfeum, a ne na scenu narodnog kazališta«, iskazujući time očito gnjev protiv repertoarne politike ravnatelja Drame J. Bacha, s kojim će uskoro započeti i oštru pisanu polemiku. Svojim radikalnim javnim gestama mladi je pisac očito želio iskazati svoje nemirenje s hipokrizijom i malograđanskim duhom u politici, kulturi i javnom životu općenito.

Pokretanjem časopisa Plamen početkom 1919, koji je suuređivao s A. Cesarcem, K. dobiva svoju tribinu koja mu je omogućila artikulaciju vlastitoga gnjeva nad stanjem u hrv. kulturi i društvu općenito. Već u prvom broju tiska esej Hrvatska književna laž koji ima sve bitne oznake avangardističkog manifesta: u njemu je proveden radikalan obračun s hrv. kulturnom tradicijom i malograđanskim duhom koji karakterizira duhovno stanje Krležina doba. Osobito je oštar u obračunu s mitovima hrv. preporoda, hrv. moderne te s umjetnošću i ideologijom vidovdanskoga integralističkog jugoslavenstva. Postojećoj kanoniziranoj pov. vertikali renesansa-preporod-moderna K. suprotstavlja novu bogumili-Križanić-Kranjčević inzistirajući na nužnosti prevrednovanja unutar estetskoga i idejnog obzora hrv. kulture. Pripremao je i nastavak svojega »članka o našoj književnoj laži«, ali ga nije tiskao i dugo je zabranjivao pretiskivanje objavljenog teksta; ponovo ga je objavio tek 1954. kao sastavni dio Teksta govora u okviru diskusije na Izvanrednom plenumu Saveza književnika (Republika, 1954, 11-12), a i ta varijanta nije izvorna, već je riječ o redakciji pripremljenoj za »jedno sindikalno predavanje godine 1924«. Iz te činjenice izvođen je zaključak kako je K. s vremenom odustao od radikalizma svojega mladenačkog manifesta. Međutim, to bi se moglo donekle odnositi samo na odustajanje od ekstremno radikalne forme osporavanja svojstvene tom tekstu, ali činjenica je da K. nikad (ni u zreloj fazi kad je, kao glavni redaktor EJ, skloniji isticati afirmativne silnice u tradiciji) nije odustao od kritičkog odnosa prema ilirskom pokretu, moderni i vidovdanskom mitu, a također je cijeli život zadržao pozitivan odnos prema bogumilstvu, Križaniću pa i Kranjčeviću. Taj je mladenački manifest svojom polemičkom žestinom uzbudio javnost i donio Krleži reputaciju negatora nacionalnih veličina, što će mu u kasnijim polemikama prigovarati mnogi njegovi protivnici. Izravno je, odmah nakon pojavljivanja, bio povodom polemici s D. Prohaskom, koja je poprimila i formu polemike između časopisa Plamen i Jugoslavenske njive.

Prohaska je kao priznati kritičar podupro Krležu u njegovim knjiž. počecima (osobito tekstovima u Hrvatskoj njivi: »Suvremenik«, 1917, 3; Miroslav K.: »Pan«, 1917, 7; Miroslav Krleža: Tri simfonije, 1917,25); osobito je hvalio Krležine simfonije (za razliku od, primjerice, Krleži generacijski bližih U. Donadinija i A. B. Šimića, koji su ih napali upravo polemičkom žestinom); premda nije bezrezervno stao iza Hrvatske rapsodije, branio je i to djelo od napada da je posrijedi piščeva psihopatologija, ustvrdio je da se radi o talentiranu piscu čiji se naturalizam zasniva na želji da prikaže naličje svojega vremena (Miroslav K.: Hrvatska rapsodija, Hrvatska njiva, 1917, 26). U svojoj redovitoj rubrici Među časopisima, koju je vodio u Jugoslavenskoj njivi, opširno je komentirao pojavu Krležina i Cesarčeva Plamena, osvrćući se ponajviše na Krležine teze iznesene u Hrvatskoj književnoj laži (1919, 6). I dalje Prohaska priznaje Krleži, pa i Cesarcu, literarni talent, ali tvrdi da svojim časopisom »naša dva mlada literata načiniše lomaču za hrvatsku književnost«. Krleži zamjera osobito nepoznavanje problematike hrv. narodnog preporoda te nerazumijevanje specifične uloge Preradovićeve u tom kompleksu. Analizirajući pak Krležinu »povijesnu vertikalu« bogumili-Križanić-Kranjčević dokazuje da K. ne poznaje dobro ni bogumile (njihov negativan odnos prema estetskom činu), a ni Križanića. U zaključnom dijelu osvrta uspoređuje ga s drugim mladim talentom koji se tada pojavljuje u hrv. književnosti - I. Andrićem - i priklanja se Andriću koji »mrzi viku i suvišno gomilanje riječi, dok Krleža udara u talambase i komponira cijele orkestre, da kaže tek jednu dvije misli«. K. je gnjevno odgovorio u sljedećem broju Plamena (1919, 4) tekstom Gospodinu Prohaski (i svim Prohaskama ove božje kugle) u svoje i Cesarčevo ime potpuno poričući Prohaski bilo kakvu književnokritičku kompetenciju, suprotstavljajući samosvjesno svoju knjiž. kreativnost njegovoj sterilnosti. Stoga on zavređuje pozornost samo kao figura koja svjedoči o jadnom stanju hrvatske književnosti. Urednici najavljuju da će se u jednom od sljedećih brojeva pozabaviti opširnije tom temom. Prohaska ponovo odgovara u svojoj rubrici Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919,10); očito uvrijeđen ruganjem, podsjeća Krležu kako je hodočastio njemu kao utjecajnu kritičaru dok je on hvalio talent mladoga pjesnika kojega su mnogi poricali; također tvrdi da je upravo on, Prohaska, Krleži otkrio fenomen bogumilstva što je mladi pisac potom uvrstio u svoj literarni program prigovarajući sada svojem učitelju glupost i neznanje. K. uzvraća zahtjevom da uredništvo Jugoslavenske njive objavi Ispravak, koji se pojavljuje u br. 11, 1919. U tom kratkom tekstu tvrdi da je laž kako mu je Prohaska otkrio bogumilstvo: o bogumilstvu postoji niz povjesničarskih tekstova, a Prohaska je o svemu tome izvještavao samo kao običan kompilator. Pritom K. ponovo naglašava: »Ja sam umetnik, a umetnici književnog programa nemaju, jer umetnici nisu profesori, kao što je to uopće poznato, i umetnici po tome ne mogu ništa uvrštavati u svoj književni program.« Naposljetku tvrdi kako je laž i to da je od Prohaske bilo kada što stekao. Uz Krležin ispravak u istom broju Jugoslavenske njive tiskana je i Prohaskina bilješka u kojoj naglašava originalnost vlastitog pristupa bogumilima, koje u svojim Problemima slavenske kulture tretira kao autentičnu duhovnu vrijednost, dok ih Rački opisuje prije svega kao krivovjerce. Aludirajući, pak, na Krležinu srditost i oholost, konstatira kako K. ne shvaća na pravi način bogumilske duhovne ideale.

U polemiku se uključio i Cesarec tekstom O bledome gosp. Tipu (u čast g. Dra D. Prohaske), Plamen, 1919, 5-6 u kojemu napada Prohasku zbog epigonstva i kompilatorstva, a Hrvatsku/Jugoslavensku njivu optužuje da je u nedostatku pravih kritičara nakon Matoševe smrti i Marjanovićeva emigriranja stvorila surogatne kritičare poput »bledog gospodina Tipa« - Prohaske koji reprezentira svu sterilnost hrv. književnosti općenito. Tom nekreativnom, reakcionarnom, jalovom akademizmu Cesarec suprotstavlja samosvjesno Plamenov koncept umjetnosti i društvene zbilje: »Mi smo buduća sinteza slavenskog juga, kao korelat velike buduće sinteze slavenskog Severa, koju je započela Rusija. Mi smo buduća sinteza i sinergija čovečanstva. Mi smo buduća forma i sadržaj i harmonija na zemlji (...) mi smo rad, borba i napor za dovršenje i ostvarivanje svih stoletnih i današnjih revolucijonarnih tendenca za svečovečjom obnovom.«

Na taj Cesarčev tekst, koji svojim manifestativnim tonom slijedi patos Krležine Hrvatske književne laži, Prohaska odgovara ponovo u rubrici Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919, 14). Braneći svoj intelektualni ugled, pokušava ponovo dokazati da je upravo on svojim tekstovima otkrio bogumilski kompleks mladim piscima, a da je njegov »reakcionarni nacionalizam« jugoslavenske orijentacije sam K. u Slobodi, 1917. - pišući o proslavi Vojnovićeva jubileja, na kojoj je govorio Prohaska - hvalio.

Prohaski odgovara K. i u svoje i u Cesarčevo ime tekstom Smrt gospodina Prohaske (Plamen, 1919, 8) zaoštravajući ton polemike. Naziva ga »gospodinom Maskom« aludirajući time očito na Prohaskino neposjedovanje pravoga kreativnog identiteta. U tom jezičnom vatrometu, koji povremeno prelazi u vrijeđanje, naziva ga hipokritom, ignorantom, megalomanom itd. Poriče bilo kakvu mogućnost da su Cesarec i on ikakve spoznaje o bogumilima stjecali iz Prohaskinih tekstova jer su se bogumilima počeli baviti već 1912, dvije godine prije negoli je Prohaska tiskao svoj tekst o njima. Dalje, poriče Prohaski svako moralno pravo da se bavi tim »pokretom savjesti« jer sam savjesti nema: on je od hrv. knjiž. kritike napravio sajmište »trčeći od vrtuljka do njihaljke, od njihaljke do vrtuljka, njišući i vrteći se na svima idejama« od kojih ni jednu nije sam proživio pa ih se po potrebi s lakoćom odriče. U poenti teksta Prohasku proglašava mrtvacem kojemu pjeva opijelo, naziva ga »degradiranim i raskrinkanim kaplarom vojske duhoboraca« i tvrdi da stranice Plamena neće više trošiti na njegovu malenkost.

Žestina Krležina članka i objava kraja polemike nije ušutkala Prohasku; on ponovo u svojoj rubrici Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919,16) piše o Krleži i Cesarcu nastojeći njihovoj žestini i ostrašćenosti, koja ne preza ni od osobnih uvreda, suprotstaviti svoju smirenu i objektivističku perspektivu i ton mentorske dobrohotnosti. On priznaje mladim piscima talent, štoviše podsjeća čitatelje daje on na njihov talent upozorio među prvima. Rekapitulirajući povijest svojega odnosa s urednicima Plamena, upozorava da je do sukoba došlo u onom trenutku kad je prigovorio Krleži zbog »megalomanskog napadaja« na hrvatski preporod, Preradovića i modernu. Ponavlja tvrdnju da je on poučio Krležu o važnosti bogumilstva (na što upućuju i neusklađenosti u pisanju Cesarca i Krleže). Tvrdi da mladi pisci ipak nisu bogumilstvo dobro shvatili jer je ono nespojivo s boljševičkim revolucionarnim nasiljem kakvo oni zagovaraju. Tekst zaključuje aluzijom na Krležino Kraljevo konstatirajući da K. svojim fantastičkim opijelom, razmetljivim oglašavanjem i polemičkom bukom stvara atmosferu velikog sajma u kojem se izvrću sve vrijednosti.

Pod pseudonimom Amicus Prohaska objavljuje tekst Književna tajgetska pećina (Jugoslavenska njiva, 1919, 27) kao negativnu reakciju na prospekt Plamena; u njemu analizira radove mladih hrv. pisaca te konstatira da su oni svoje knjiž. uzore našli prije svega u djelima njem. romantičara i ekspresionista, a svoje korijene imaju i u moderni. To je izazvalo Krležu da se ponovo uime uredništva Plamena javi polemičkim tekstom Našem prijatelju Amicusu (premda je u travnju Prohasku proglasio mrtvim, a polemiku time završenom). Prohaskino javljanje pod pseudonimom iskoristio je za duhovito ironiziranje: pošto je umro oko Uskrsa (sahranjen od uredništva Plamena), Prohaska je oživio na Dan Ćirila i Metoda kao Amicus. No, ta njegova čudesna preobrazba nije urednicima Plamena promaknute: »sam se otkrio svojom beamterskom rigoroznošću, sklonošću za hvatanje sitnica i profesorskom učenošću«. Krleži osobito smeta Prohaskino nastojanje da umj. fenomene klasificira i odredi im podrijetlo: »njemu je umetnost materijalni artikl koji on registruje pod razne nazive, možda ih ekshibira u razne kritičarske protokole, služi se zvaničnim metodom profesorskih kritičara koji su umetnost geometrijski rasekli na rajone i svakome dali ciceronsku tablicu«. K. ističe svoju umj., kreativnu nadmoć nad takvim duhom koji reprezentira cijelu tradiciju jalove profesorštine u hrv. književnosti: Prohaska je samo nasljednik Kuhača, Arnolda, Hranilovića i Šegvića. Na njegovu provokaciju urednici Plamena mogu odgovoriti samo prezirom, a na ozbiljnost gospodina Prohaske -igranjem gospodinom Prohaskom. Takvu figuricu -malog pijuna na šahovskoj dasci - urednici Plamena »poklanjaju svojim protivnicima (...) svim građanskim partijama ove zemlje da navesti njihov budući poraz«. Time urednici Plamena definitivno ističu ideološku pozadinu sukoba: nije posrijedi samo zanovijetanje oko interpretacije umj. i pov. činjenica, ni razlikovanje umj. ukusa, već duboko svjetonazorsko i ideološko razlikovanje koje vodi dramatičnu srazu iz kojega će novi, revolucionarni duh - zaključuje K. - nužno odnijeti pov. pobjedu.

Ubrzo nakon početka polemike s Prohaskom K. započinje još jednu - s J. Bachom, također suradnikom Jugoslavenske njive. Neposredni je povod bio neobičan: izrazito pohvalan Bachov tekst Najsmioniji dramski pjesnik u uglednom Obzoru 24. I. 1919. o Krležinu knjiž. talentu. U članku Bach opisuje povijest svojih susreta s Krležom kojega je upoznao najprije preko njegovih tekstova objavljenih 1914. u Književnim novostima, a potom i osobno kad mu je mladi pisac, kao ravnatelju Drame HNK, počeo donositi svoje dram. tekstove. Nije ih postavljao na scenu jer su scenska sredstva suviše primitivna da bi se realizirale Krležine smione scenske zamisli, pojedine prizore - tvrdi Bach - bilo bi moguće samo kinematografski prikazati. Međutim, unatoč tim primjedbama, izrečenima s motrišta kaz. praktičara, Bach ne osporava da je K. odličan dram. pjesnik, štoviše književnik koji je pred cjelokupnu hrv. književnost postavio nove kriterije vrijednosti i pisac koji zaslužuje da ga se prijevodima predstavi Evropi.

Vjerojatno je taj članak Bach napisao i kao ispriku ne samo Krleži već i cijeloj kulturnoj javnosti, jer se pojavom Plamena mladi pisac definitivno ustoličuje kao nova zvijezda hrv. književnosti, te ravnatelj nacionalne dram. institucije mora javno obrazložiti zašto tome neprijepornom talentu nije omogućio afirmaciju i na sceni. K. ponuđenu ispriku nije prihvatio te, uz polemiku s Prohaskom koja je u punom jeku, otvara i novu - s Bachom. Budući da je u oba slučaja riječ o istaknutim reprezentantima hrv. kulturnog života, nameće se zaključak da tim polemikama K. ne razrješuje samo osobno nezadovoljstvo u komuniciranju s dvojicom kulturnih djelatnika već se na liniji svojih teza iz Hrvatske književne laži obračunava i s hrv. kulturnim institucijama koje oni reprezentiraju, artikulirajući na taj način vlastitu pobunu protiv stanja duhova u hrv. javnom životu. U tekstu objavljenu sredinom travnja Gospodin Bach (dokument za historiju jugoslavenske drame), Plamen, 1919, 8 u uvodnom paragrafu K. to i eksplicitno kaže: »Ja ne želim da pišem pre svega kritiku o toj ’literaturi’ koja je isto tako trula kao i problem koji ta ’literatura’ kritizira. Hoću tek da ustvrdim jednu nepobitnu činjenicu: da Hrvatsko narodno kazalište znači danas gospodina Bacha.« Potom nabraja sve loše strane hrv. glumišta i u zaključku konstatira da je tome krivac »diktatorska glava« gospodina Bacha. Opširno opisuje svoje iskustvo s Bachom, kojemu je u lipnju 1914. odnio na čitanje Salomu, ali je bio odbijen tvrdnjom da se tu ne radi o dram. tekstu. Potom nabraja i sve ostale tekstove koje je nosio Bachu (Sodoma, U predvečerje, Leševi, Kraljevo, Utopija, Cristoval Colon, Michelangelo Buonarroti). Ta je rekapitulacija važna za krležologiju jer K. spominje i neke neobjavljene dram. tekstove ostavljajući naznake o njihovim sižeima. Istodobno opisuje i dvojnost Bachovu koji permanentno odbija tekstove s mješavinom superiorna cinizma i hinjene dobrohotnosti prema mladome piscu. Također predočuje javnosti svoja i Bachova pisma iz kojih se vide razlozi Bachove suzdržanosti prema mogućnosti postavljanja Krležinih tekstova na scenu (unekoliko i shvatljive s aspekta kaz. praktičara: nemogućnost realizacije didaskalija, strah od nepovoljne reakcije publike nenaviknute na avangardističku poetiku). Potom K. opisuje skandal koji je izazvao za praizvedbe Pecijine aktovke i oštro pismo kojim prekida svaku suradnju s HNK dok mu je Bach na čelu. Tekst poentira konstatacijom da je Bach potpuno nedo-rastao dužnosti koju obavlja te da se mora povući.

Već potkraj travnja Bach odgovara tekstom Polemičar Krleža. Tri originalna dokumenta jugoslavenskog dramatičara Krleže (Jugoslavenska njiva, 1919, 18). I on donosi Krležina i svoja pisma kojima pokušava demantirati Krležine optužbe kako ga je ravnatelj Drame HNK permanentno godinama odbijao. Bach dokazuje da je unatoč svojemu mišljenju o neizvodljivosti Krležinih drama, za koje je smatrao da su više pjesnički nego dram. tekstovi, ipak bio ponudio samom Krleži da režira Cristovala Colona stavivši mu »na raspoloženje« sve članove Drame, ali K. je od toga odustao. Bach i Krležin ispad u gledalištu za praizvedbe Pecijine drame tumači kao čin kojim je mladi pisac želio zaustaviti pripreme za izvođenje Michelangela Buonarrotija u HNK bojeći se ishoda te teatralizacije. Citatom svojega pisma dokazuje da nije htio prihvatiti Krležino demonstrativno povlačenje tog teksta. U dodatku toga polemičkog članka obavještava čitateljstvo da mu je K. uskratio objavljivanje odgovora u Plamenu te je prisiljen tekst tiskati u Jugoslavenskoj njivi. Tome se priključuje i uredništvo Njive (na čijim stranicama već teče Prohaskina polemika s Krležom) napadajući Plamenov literarni boljševizam.

K. odgovara Bachu 15. V. tekstom Jedan od hrvatskih Govekarjov(Plamen, 1919, 10). Naslovom teksta i motom preuzetim od I. Cankara aludira na Cankarovu polemiku protiv ravnatelja Slovenskoga gledališča Govekara; K. time naznačuje srodnost svoje polemike protiv Bacha s onom koju je Cankar vodio protiv Govekara optužujući ga za profanaciju slov. teatra. Polemiku protiv Bacha nastoji podići na razinu borbe umjetnika protiv činovničkog duha u umjetnosti: kao i o Govekaru ili Prohaski i o Bachu se može govoriti samo kao o tipu, individualno oni su posve nezanimljivi. Ton Krležina napisa iznimno je oštar, on Bachu poriče svaku sposobnost da vodi nacionalnu kaz. kuću. Donosi tekst Bachova dopisa koji nije želio objaviti u Plamenu, a što je uredništvu Jugoslavenske njive poslužilo da ga optuži zbog boljševičkog monopoliziranja istine; tvrdi da taj tekst nije objavio samo zbog njegove laži i plitkoće. Ponavlja da s gospodinom Bachom ne želi imati nikakvih »scenskih veza«. Najavljuje da će Lj. Babić, nakon povratka iz Švicarske, demantirati Bachovu tvrdnju o ponudi da K. »sa svojim scenografom« postavi na pozornicu HNK Cristovala Colona (Babićeva izjava Lažne fraze gospodina Bacha bit će doista objavljena u Plamenu, 1919, 11). K. demantira Bachovu tvrdnju da ga je urednik Plamena zvao na suradnju, a i Bachove insinuacije kako ga želi zamijeniti na »teatardirektorskoj stolici«, kao najobičnije laži, premda ponovo poziva Bacha da odstupi sa svoje dužnosti zbog nesposobnosti.

Bach odgovara 28. V. tekstom Krležina ofenziva na Krpanovoj kobili (Jugoslavenska njiva, 1919, 22). U uvodnom dijelu teksta upravo na primjeru Govekara pokazuje kako vođenje teatra znači i umijeće balansiranja između različitih stranačkih interesa s jedne strane, a s druge i nalaženje ravnoteže između ukusa široke publike i ekskluzivističkih umj. interesa dramatičara koji se ne brinu o komunikativnosti svojih djela. Osjećajući da pritisak urednika Plamena, čija je umj. zvijezda u usponu, nije neopasan po njegov javni status, Bach u drugom dijelu svojega odgovora napušta bestrasnu i dobrohotno-mentorsku poziciju koju je dotad zauzimao u ovoj polemici: optužuje Krležu da je 1915. u Obzoru (kojemu se danas ruga) objavio udvornički tekst Barun Konrad posvećen vojničkoj genijalnosti austr. vojskovođe.

K. uzvraća 15. VI. tekstom »Antantofil« gospodin Bach (Plamen, 1919, 12). U uvodu ponavlja tvrdnju da je Bach svojom katastrofalnom repertoarnom politikom upropastio nacionalno kazalište: on nije dobar čak ni za obavljanje korekture kaz. cedulja! Što se pak Bachovih polit. optužbi tiče, K. uzvraća da Bach sada bestidno naglašava svoju antantofiliju dok se kao ratni teatardirektor koristio austr. ratnim zajmom i igrao »razne peštanske idioterije«. Tekst Barun Konrad nije pisao kao apologiju vojnog umijeća već kao persiflažu jer su u trenutku kad je pisana Rusi stajali pred Peštom. Uostalom, kakve veze antantofilija ima s dramom - pita se K. i nastavlja: »gosp. Bach znači propast naše drame i treba da ode«.

Bach odgovara 9. VII. tekstom »Katonu« - Krleži (Jugoslavenska njiva, 1919, 28). U prvom dijelu članka nastoji opravdati vlastitu repertoarnu politiku dokazujući da je za njegove uprave u HNK odigran niz vrijednih djela svj. dram. književnosti te da ne stoji Krležin prigovor kako nije dopustio da se na toj pozornici uprizore djela »najboljeg jugoslavenskog dramatičara« I. Cankara - Bach tvrdi da je o vrijednosti Cankara pisao još kao mladi kritičar a potom njegova djela i izvodio. U drugom dijelu nastoji nizom primjera dokazati kako je u toku rata provodio opstrukciju spram austr. vlasti izražavajući istodobno simpatije prema austr. i madž. protivnicima dok je K. istodobno svoju »nedvoumnu persiflažu« tiskao u Obzoru »uz preporuku vojničkih oblasti«.

U odgovoru tiskanom 15. VII. Srbofil i znameniti borac protiv Beča gosp. Bach(Plamen, 1919, 14) K. persiflirajući Bachovo navođenje zasluga za promicanje jugoslavenske ideje i njegovo antantofilstvo (u tome zapravo vidi tek režimsko udvomištvo i nastojanje Bachovo da zadrži vodeću poziciju u nacionalnoj kaz. kući), konstatira za sebe da doista nije sklon prihvatiti vidovdanske fraze kao spas za naš narod, ni natjecati se s njegovim društvom čelik-značajeva i uzor-muževa u jugoslavenstvu, ali da je Bachova tvrdnja kako je Barun Konrad objavljen u Obzoru na preporuku vojnih oblasti »podla izmišljotina«. U istom broju Plamena Krležin prijatelj Lj. Babić u tekstu Bilansa Bachovog sistema analizira nedostatke Bachova upravljanja kazalištem (loš repertoar, nepostojanje glumačke škole i nedostatak glumačkog podmlatka, neadekvatna pozornica, tehnički nedostaci u gledalištu, scenografske i kostimografske slabosti, opći diletantizam) rugajući se ravnateljevu priznanju da je u svojem vođenju kazališta neprekidno »balansirao«; time se pridružuje Krležinu zahtjevu da Bach da ostavku na svoju dužnost. U istom broju javio se i M. Radošević tekstom Tipičan slučaj u kojem svjedoči kao Krležin prijatelj iz 1915. da je K. doista tekst Barun Konrad bio koncipirao kao persiflažu.

Bach odgovara i Krleži i Babiću 30. VII. tekstom Kazališnim »reformatorima« (Jugoslavenska njiva, 1919, 31). Ponukan Babićevim prigovorima o neadekvatnoj tehnici HNK, uzvraća da je i sam svjestan nedostataka, ali da su oni velikim dijelom posljedica financijskih teškoća u kojima je kazalište. Uostalom, Babiću je omogućio da se ogleda kao scenograf pa je on »u tri posebna rasvjetna pokusa istrošio više svjetla nego svi mi čitave sezone, a da uz mnogu muku nije polučio ni približno ono, što uspijeva bez ikakve muke 'mom Glavnom Redatelju sa domaćom (Krizmanovom) blezgavom inscenacijom'.« Priznajući ipak da njegovi mladi protivnici u polemici nisu bez talenta, pita se zašto nisu upregnuli svoje snage da osnuju avangardističku scenu poput berlinske Freie Bühne ili pariškog Theatre libre. U završnom dijelu teksta pokušava citatima iz djela L. Andrejeva dokazati kako Krležine ideje nisu originalne, štoviše i sama je simbolika plamena također epigonska. Naposljetku izaziva Krležu da ga preda časnom sudu DHK, gdje će - tvrdi Bach - dokazati da je Barun Konrad najobičnija udvornička apologija a ne nikakva »nedvoumna persiflaža«.

Paralelno s tim dvjema glavnim polemikama koje vodi 1919 (Prohaska, Bach), K. se javlja polemičkim osvrtima (u vlastito ime ili u ime uredništva Plamena) u još nekoliko slučajeva. U povodu zapljene posljednje scene IV. čina drame E. Singera Neprijatelj (Plamen, 5-6) obraća se prosvjednim člankom cenzorima Pismo gospodi od crvene olovke (Plamen, 1919, 7). K. patetičnim tonom protestira protiv cenzorskog zahvata nad djelom koje kritički govori o austr. soldateski. Ističući jugoslavenski patriotizam Plamena, optužuje cenzuru da štiti interese Austro-Croata i to baš u vremenima kad jedna skupina jugoslavenskih umjetnika pokušava u Parizu izbrisati s hrv. imena ljagu austrijanštine, a ostaci austrijanštine koji su penetrirali čak i u jugoslavensku cenzuru bore se protiv takvih plemenitih napora. Premda se protivi vidovdanskoj koncepciji jugoslavenstva, tim se tekstom deklarira kao jugoslavenski patriot i protivnik austrofilije (to neće smetati Bachu da ga dva mjeseca poslije optuži zbog austrofilije). Svojim cenzorima K. se na kraju teksta obraća prijetećim upozorenjem kako moraju imati na umu da žive u vrijeme crvenih stjegova, a ne crvene olovke.

Urednici Plamena pokušali su pridobiti i DHK da ih podupre u njihovu prosvjedu protiv cenzure te je K. tiskao Pismo odboru D.H.K.(Plamen, 1919, 11) u kojemu zahtijeva da »D.H.K. podigne svoj glas protiv nasilnog ugnjetavanja štampe uopće«. Istodobno je optužio pojedine članove DHK da po raznim revijama i časopisima denunciraju Plamen kao boljševičko glasilo ne bi li ga policija zabranila.

Glavna skupština DHK održana je 7. VI. 1919. i na njoj je uz glavnu raspravu o temi jedinstva Hrvata i Srba tajnik J. Ivakić pročitao Izjavu Upravnog odbora D.H.K. u kojoj se pledira za slobodu riječi: »Riječ je nepovredivi ’narodni poslanik’ pa treba da se slobodno oglašuje u vascijelom našem životu, u svim institucijama i edicijama, na svim govornicama čineći tako uz narodno predstavništvo ekumenski društveni sabor...«. Ali uz tu načelnu potporu zahtjevu urednika Plamena, čelnici DHK osuđuju zloupotrebu slobode riječi koja se koristi »kao predvodnica mača i nasilja, kao maska za tiraniju«. Nezadovoljan reakcijom DHK K. je napao njegova predsjednika N. Andrića i cijelu upravu. Umjesto da jasno i nedvosmisleno podupre zahtjev uredništva Plamena, DHK se oglasilo prosvjedom protiv cenzure u Rusiji zatvarajući oči pred nepravdama koje se događaju kod kuće. Predsjednika Andrića naziva ljutito čovjekom koji sam ništa nije napisao a kao urednik je izdao »preko stotinu frivolnih i pornografskih bedastoća« propovijedajući istodobno moralnost u književnosti. Ismijava i odluku skupštine DHK po kojoj bi Hrvati trebali uime narodnog jedinstva sa Srbima primiti ekavštinu, a uvesti ćirilicu u crkv. službu, dok bi Srbi uveli latinicu u javni život. Krležinu prosvjedu protiv DHK pridružuje se i M. Radošević otvorenim pismom DHK (Plamen, 1919, 12).

Pojava Plamena i pisanje njegovih urednika izazvali su mnogobrojne odjeke u tadašnjim novinama i časopisima, uglavnom negativne. K. se polemičkim napisima posebno osvrnuo na pisanje J. Kulundžića (Polumesečnik i Plamen, Savremenik, 1919, 5) i Zofke Kveder-Demetrović (Miroslav Krleža, njegovi trabanti i njihov »Plamen«, Jugoslavenska žena, 1919, 5). Na Kulundžićeve optužbe kako napise urednika Plamena prožimlju cinizam i mržnja K. odgovara člankom Nagrada od 500 kruna(Plamen, 1919, 10). Kulundžića smatra anonimusom, »literarnom nepoznanicom« kojom su se urednici Suvremenika A. Milčinović i J. Ivakić samo poslužili u obračunu s Plamenom. Rugajući se Kulundžićevoj »smušenoj, nepismenoj, nakaznoj i mucavoj glosolaliji«, nudi nagradu od 500 kruna onome tko potpuno protumači tu »hieroglifsku zagonetku i odgonetne dubokoumne skrivačice gore prenesenog budalastog, za svaku pamet nemogućeg i krajnje konfuznog nepismenog članka«.

I Z. Kveder-Demetrović Krleži prigovara zbog nedostatka plemenitosti i dobrote; uspoređujući ga s Cankarom konstatira da su slični po temperamentu i nadarenosti, ali u Cankarovim djelima nalazi više dobrote: »Cankarove stvari su uvijek dizale čitaoca i očišćivale. Krleža čitaoca mrvi i rastruje. On je do sada u svome stvaranju neke vrsti megaloman.« Ne poričući Krleži estetsku snagu, detaljno analizira turpističke elemente u njegovim djelima, a osobitu pozornost poklanja obradi ženskih likova. Feministički angažirano dokazuje da on u svojim tekstovima »ženu ponizuje bez milosrđa«, čak i kad je sažalijeva - on je prezire kao niže biće.

K. nije smatrao da ta iscrpna, pa i argumentirana analiza zaslužuje poseban odgovor; tek je uz tekst T. Strozzija Colloquium(Plamen, 1919, 11) dopisao nekoliko redaka uime uredništva Plamena (Na adresu gđe Kveder) optužujući je da se i ona uključila u denuncijantsku harangu protiv časopisa poentirajući te riječi rugalicom: »Tko frau Zofku Kveder - čita rado, / taj ima život dug i srce mlado.« Persiflirajući reklamni slogan Jamničke kiselice K. je očito želio implicitno naznačiti da opširnu analizu (prebrojio je čak 630 redaka) valja shvatiti kao pjenušavo, »muzirajuće« žensko brbljanje koje ne zaslužuje ozbiljan odgovor.

U ljeto 1919. K. gubi svoju polemičku tribinu: na prijedlog odvjetništva od 8. VIII. istoga dana ban A. Mihalović potpisao je naredbu o obustavi »daljnjeg izlaženja i raširivanja povremenih tiskopisa Istina i Plamen«, smatrajući ih »opasnim po državne interese i javni red i mir«. Kao razlog zabrane poimence se navode samo članci objavljeni u Istini, dok je Plamen zabranjen zbog toga što u njegovoj redakciji »surađuju ista lica i pristaše socijalističke ljevice (komunista)«. Naredba je službeno provedena nakon 10. VIII. kada je objavljena u Narodnim novinama. Još prije obustave K. je otputovao u Selce, a potom u Požegu, odakle se, nakon tamošnjeg hapšenja i kažnjavanja izgonom, vraća sredinom rujna u Zagreb gdje se ženi s L. Kangrgom.

Do pokretanja časopisa Književna republika 1923. K. neće voditi značajnije pisane polemike. U toku 1920. politički se angažirao, osobito u sklopu priprema KP za općinske izbore te izbore za Konstituantu. Sudjelovao je na više polit. zborova držeći govore koji su se odlikovali polemičkom oštrinom. Međutim, ti su govori samo djelomice dokumentirani izvještavanjem novina i Krležinim dijarijsko-memoarskim zabilješkama. K. je 27-30. III. 1920. kao izvjestitelj Nove istine pratio proces prvacima KP optuženima za povezivanje s Madžarskom komunom i za organiziranje oružanog prevrata. Glavni svjedok optužbe A. Diamantstein (po kojemu je cijela afera dobila ime) optuživao je između ostalog i A. Cesarca (koji je u toku afere izbjegao u Prag i Beč) da mu je predao veći novčani iznos dobiven od madž. revolucionara za financiranje Plamena. Sam K. u procesu nije bio optužen, ali će se početkom 30-ih taj slučaj pojaviti kao jedna od tema polemike s bivšim prvakom Hrvatsko-slavonske socijaldemokratske stranke V. Koraćem.

Početkom 20-ih više je kritičara o Krleži pisalo izrazito negativno izazivajući ga da polemizira. Nekadašnji Krležin prijatelj M. Radošević optužio ga je u tekstu Komunistički vođa Krleža i habsburška princeza(Socijalist, 1921, 15) da je slavitelj habsburške dinastije i da je »otišao u najimfamniju kontrarevoluciju«. S. Tomašić je ironično analizirao u tekstu Miroslav Krleža (Povodom »Hrvatske Rapsodije« i delova »Hrvatskog boga Marsa«...), Jugoslavenska njiva, 1921, 49 Krležin obrat: u samo dvije-tri godine taj se vulkanski mladić smirio te postao lojalan građanin i dobar svagdanji čovjek. Dokazuje potom kako nisu u pravu oni koji tvrde daje K. posve nov, upozoravajući na pisce na koje se ugleda (osobito na A. Kovačića). F. Ilešič je u tekstu Hrvatska rapsodija (Jutro, 1. I. 1922) optužio Krležu da je frankovac i boljševik te da je 1914. sudjelovao u frankovačkim demonstracijama protiv Srba. Zenitist Lj. Micić Krležom se bavi u nizu tekstova (Putujući ekspresionizam, Jugoslavenska njiva, 1921, 52; Rapsodia Zagoriana ili zagorska rapsodia Miroslava Krleže, Zenit, 1922, 11; Domaća zadaća, Zenit, 1922, 17-18) optužujući ga da je hrv. nacionalist, da nije razumio pravu prirodu ekspresionizma, da su mu djela lažna i namještena, da je dosadan i provincijalan itd. U tekstu Hrvatske parodije (Zenit, 1923,24) Micić ironično komentira tiskarsku pogrešku u Obzoru koji je u povodu dodjele Demetrove nagrade za Golgotu preimenovao Hrvatsku rapsodiju u Hrvatsku parodiju te tvrdi kako je to najtočnije mišljenje o kvaliteti Krležinih djela. Također oštro demantira Krležinu izjavu da je bio pozivan da surađuje u Zenitu. D. Bublić ga u prikazu Hrvatskog boga Marsa (Literatura povišene temperature, Jutarnji list, 12. III. 1922), optužuje da ratna zbivanja previše »gleda crveno«, kroz prizmu marksizma. M. Kus Nikolajev u tekstu Literatura rata (Orkan, 1923, 2-3) optužuje Krležu da je »ratni sadist i monoman« te da je njegova literatura posvećena ratu bez prave umj. snage.

U tom trenutku K. nije javno odgovarao na napade, ali će nekima od spomenutih kritičara poslije oštro odgovoriti. U razdoblju od zabrane Plamena do pokretanja Književne republike držao je niz polemičnih polit. govora, angažirao se u akcijama pomoći gladnima u Rusiji, te u obrani zatvorenih komunističkih aktivista. Brani i A. Cesarca koji je u proljeće 1923. uhićen jer je putovao u SSSR bez putovnice. Piše tekst Slučaj A. Cesarca (Nova Evropa, 1923, 16) apelirajući na javnost da se angažira u oslobađanju Cesarca, kao jednoga od najistaknutijih hrv. književnika, iz zatvora. Opravdava ga da je putovao bez putovnice zato što je nije mogao dobiti, a u Rusiju je putovao jer je namjeravao napisati knjigu o revoluciji »što je publicistička i književnička dužnost«. Tim povodom demonstrativno je napustio DHK jer se nije angažiralo u obrani Cesarca. U prvom broju Književne republike u tekstu Opet to nesretno D.H.K. Jedno objašnjenje obrazlaže razloge zbog kojih se učlanio prije godinu dana u DHK (s namjerom da pokrene redovito mjesečno izlaženje Savremenika te da osnuje sindikalno udruženje književnika) te objašnjava da DHK napušta zbog neaktivnosti, posebno predsjednika i tajnika, u oslobađanju Cesarca iz zatvora.

Potkraj 1923. u Savremeniku, 11-12 objavio je kratki tekst Jedno pitanje u kojemu objašnjava kako se zajedno s A. B. Šimićem i skupinom mlađih pisaca u DHK udružio ne bi li ponovo od »luksorioznog« Savremenika načinili klasični knjiž. časopis. Za urednika toga novog izdanja jednoglasno je izabran M. Begović, kojemu se potom u uredništvu pridružio i A. B. Šimić. K. u tom tekstu pita Šimića zašto nije pokazao solidarnost sa svojim suurednikom Begovićem i prijateljem Krležom, već surađuje u listovima koji ih napadaju. Istodobno, u privatnim razgovorima Šimić ne taji da suradnike tih listova smatra »najobičnijim hohštaplerima i varalicama«. Na to kratko i čitateljima poprilično nejasno pitanje Šimić (koji je nakon negativnih kritika Krležina pjesništva iz 1917. postao suradnikom Plamena i Krležinim prijateljem), odgovara opširno u časopisu Vedrina, 1924, 2 (Odgovor Krleži). Ne taji uvrijeđenost Krležinim aluzivnim i indiskretnim pitanjem: ako je odnos između njih dvojice doista dobar i prijateljski, onda je K. pojašnjenje mogao zatražiti u privatnom razgovoru. Šimić otkriva da se Krležina ljutnja odnosi na pisanje Orkana, u kojemu su doista objavljeni tekstovi protiv Krleže. Surađivao je samo jednom i to na nagovor svojega brata Stanka, člana redakcije tog lista; potom je suradnju prekinuo. Opravdava se kako nije znao da će u istom broju biti objavljeni i napadi na Krležu. Nesporazumi su poslije još produbljeni napadima lista Hrvatska snaga, u kojemu su surađivali i neki pisci iz Orkana, a sve je još potencirano zlonamjernim i netočnim pisanjem Zagreber Tagblatta. Posebno se ljuti na Krležu što spominje njegovo privatno nepovoljno mišljenje o suradnicima Orkana. Premda sama polemika nije dobila veći zamah jer su se oba temperamentna polemičara trudila da obuzdaju strasti, ona će označiti kraj njihova prijateljstva i suradnje.

U istom broju Savremenika K. tiska i drugi kratki tekst sličan prvome po moralističko-polemičkom karakteru: Još jedno pitanje. To pitanje izazvano je napadima na M. Begovića i njegovu feljtonističku zbirku Nasmijana srca. Begovića je posebno pogodila kritika S. Tomašića u Jugoslavenskoj njivi pa mu je uzvratio tekstom Naručeno literarno umorstvo (Savremenik, 1923, 6-7). To je potaknulo Tomašića da Begovića napadne još oštrije u tekstu Književni harlekin - Milan Begović (Jugoslavenska njiva, 1923, 4) u kojoj mu poriče svaku knjiž. vrijednost te upozorava na njegovo moralno problematično ponašanje: za vrijeme rata dodvoravao se austr. caru, a nakon rata predstavljao se kao jugoslavenski patriot kako bi došao na važne pozicije. Pritom se okoristio uslugama niza kritičara i književnika (među kojima spominje i Begovićeva kuma Krležu) koji su pripomogli njegovu društvenom usponu i stvaranju lažnoga knjiž. autoriteta. Ti napadaji su vjerojatno pridonijeli Begovićevoj ostavci na uredništvo Savremenika i odlasku u Italiju.

Načinom kako je vođena ta polemika očito se osjetio pogođenim i sam K. jer u pitanju upućenu Šimiću zamjera mu šutnju na napadaje u kojima se njegov odnos s Begovićem »naziva moralnom kaljužom«. U svome drugom pitanju, upućenu uredniku i izdavaču Begovićeve knjige B. Mašiću, tvrdi kako je on sam odgovarao Begovića od zamisli da objavi u knjizi svoje feljtone iz novina jer nije vjerovao u njihovu vrijednost, no Mašić je uporno nagovarao Begovića da ipak svoje nepotpisane sastavke iz novina objavi pod vlastitim imenom u knjizi jer se radi »o divnim i prekrasnim stvarima prvorazredne književne vrednosti«. Budući da je baš Jugoslavenska njiva, u kojoj je Mašić urednik, »centrala napadaja na knjigu Nasmijanih srdaca«, bila bi njegova dužnost, kao urednika Begovićeve knjige, da svoje afirmativno mišljenje ponovi. U poenti pitanja ironično primjećuje da je ta dvoličnost trajna osobina Mašićeva karaktera jer je on, premda čovjek povjerenja Republikanske stranke, istodobno i član uredništva ro-jalističke Jugoslavenske njive.

Mašić je Krleži uzvratio tekstom Odgovor na kumova pitanja (Jugoslavenska njiva, 1924, 3). Tvrdi da je Begovićevu knjigu objavio »spuštajući svoj nakladnički kriterij do krajnjih granica mogućnosti«, zavaran famom koju je sam Begović širio kako njegove knjige »izvrsno idu«. No, to se nije obistinilo jer je Begovićeva knjiga ostala neprodanom te je i Mašićeva biblioteka propala baš na Nasmijanim srcima. Tvrdi da je K. izmislio pohvale koje je navodno kao urednik govorio Begoviću. Na kritičara Tomašića nije mogao utjecati jer ga nije ni poznavao u trenutku kad je on pisao kritiku, a tom je kritikom i sam dobio dio pokude kao urednik knjige. Krležine, pak, aluzije o polit. dvoličnosti odbija proglašavajući ih polit. denunciranjem, ali istodobno i on pita Krležu kako to da on »prononsirani komunista i ’korenika’ Hrvat« surađuje gdjegod stigne pa čak i u par excellence buržujskom i »vostočno-pravoslavnom« Srpskom književnom glasniku koji napada DHK u čijemu Savremeniku K. također surađuje. K. je Mašiću uzvratio tekstom Odgovor na odgovor g. urednika samozvanca Mašića(Književna republika, 1924, knj. I, br. 3) optužujući ga za krivo predstavljanje jer je od jednog »pravog i nepatvorenog redaktora« Jugoslavenske njive doznao da Mašić nije njezin urednik. Na taj napis odgovorit će uredništvo Jugoslavenske njive tekstom G. Krleža opet promašio (Jugoslavenska njiva, 1924, 8) u kojem izvještava čitateljstvo da je B. Mašić član uredništva od rujna 1923. pa Krležina usporedba Mašića s Gogoljevim Hlestakovom otpada, štoviše K. je »uspio da nam se prikaže kao savršen Gogoljev Nozdrev«.

Pokrećući Književnu republiku K. je očito namjeravao i započeti niz polemika kojima će oboriti neke - po njegovu sudu - lažne veličine što u javnosti uživaju nezaslužen ugled. Već u prvome broju u tekstovima O Kranjčeviću i o g. Dvornikoviću te Još jedamput g. Dvorniković podvrgava nemilosrdnoj kritičkoj analizi Dvornikovićeve Studije za psihologiju pesimizma koje su fragmentarno objavljene i u Jugoslavenskoj njivi. Osobito ga zanima što Dvorniković piše o Kranjčeviću; ustanovljuje da su njegovi sudovi netočni i neoriginalni. K., koji je sam isticao Kranjčevića kao dio kulturno-povijesne vertikale, s pravom niječe Dvornikovićevu postavku kako je Kranjčević nepriznata veličina; konstatira da su upravo izišla iz tiska dva izdanja Kranjčevićevih izabranih pjesama, a stalno pojedine pjesme pretiskuju i Radićev Dom i radnički listovi; ni jedan književnik njegova vremena nije bio toliko istican kao Kranjčević. Stoga - drži K. - zadaća Kranjčevićeva prikazivača nije da piše blijede maturantske radnje s plitkim i banalnim analogijama, nego da procijeni vrijednost književnika u našoj i evropskoj relaciji, »da ostruže s njega talog i mastilo novinskih i novinarskih članaka, da nam pokaže, u čemu je upravo to bilo Kranjčevićevo značenje«. U tekstu Još jedamput g. Dvorniković opisuje kako je, privučen pohvalama u javnim glasilima, otišao na jedno predavanje V. Dvornikovića o Hamletu i psihologiji pesimizma. Ono što je čuo razočaralo ga je banalnošću; ironično uspoređuje Dvornikovićeve analize Hamleta s razmišljanjima pokojnoga pariškog ambasadora i kraljevskog ministra predsjednika Vesnića nad Hamletovim grobom.

U obranu Dvornikovića javio se A. Barac, koji je kao kritičar superlativno ocijenio Dvornikovićevu knjigu, a osobito njegove analize Kranjčevićeva pjesništva (Dvornikovićeve »Studije«, Jugoslavenska njiva, 1923, 11). Stoga, osjećajući odgovornost prema vlastitim sudovima i filozofu kojega je zagovarao, Barac piše tekst Hamlet, Kranjčević, Dvorniković, Krleža i t. d. (Jugoslavenska njiva, 1924, 10). Optužuje Krležu što svojim istupima samo povećava »onu nepodnošljivu količinu otrova i zloće, koja ubija i ono malo poštenja i volje za rad, što je u nas još ima«. Ponavlja tvrdnju da Dvornikovićeva knjiga znači »kao nešto doživljeno velik korak napred i pozitivan dobitak, nešto, tako novo i simpatično, da nije važno, da li je svaka misao jednako osnovana«. Barčev apel za više tolerancije nije se dojmio Krleže: on nastavlja svoje napade na Dvornikovića i u prosinačkom broju Književne republike objavljuje tekst Čovek, koji je pročitao dve hiljade i šest stotina knjiga (1924, knj. II, br. 4) u kojemu ismijava Dvornikovićevu intelektualnu pretencioznost i optužuje ga za kompilatorstvo i plagiranje.

Krležini napisi u Književnoj republici usmjereni protiv integralističkog jugoslavenstva i njegovih protagonista izazvat će veliko zanimanje javnosti pa i polemičke odjeke. U povodu smrti A. Šantića objavio je nekonvencionalni nekrološki tekst Aleksa Šantić (Književna republika, 1924, knj. I, br. 3). U uvodnom dijelu prisjeća se svoje mladosti, vremena kad je sjedio po zadimljenim peštanskim kavanama i listao po antologiji B. Popovića prepoznavajući u Šantićevim stihovima »život novih snaga i iluzija, što su nas u ono vreme toliko palile i za kojima smo toliko čeznuli«. U tim stihovima, nastavlja K., »živela je za mene ona sveta, idilična, dobra, divna, jedina mati naša, Srbija«. Ali od tog vremena mnogo se toga dogodilo i u poeziji i izvan nje, Krležin se naraštaj približio »srpskom idealnom problemu na dohvat«, i postalo je očitim da umjesto epigonske romantike stvarno stanje adekvatnije izražava »reski disakord« R. Domanovića. Nakon tog uvoda K. opisuje svoj susret s onemoćalim Šantićem 1923. u Mostaru kad je stari pjesnik govorio zanosno o kralju i problemu narodnog jedinstva »mentalitetom trgovačkog pomoćnika«. Tekst završava jetkom ironijom, neuobičajenom u nekrolozima: »Teško je to i neugodno živeti u nekim pseudocivilizacijama u kojima su lovorom ovenčani prvaci i pesnici ljudi kratkovidni provincijalni trgovački pomoćnici, intelektualna sirotinja.«

U srpanjskom broju K. objavljuje polit, esej Deset krvavih godina(Književna republika, 1924, knj. I, br. 8); tekst je mozaično strukturiran: u njemu se prepleću memoarski fragmenti s klasičnom esejistikom, a protkan je i fikcionalnim, dramsko-dijaloški strukturiranim dionicama. Tekst izvrgava ironiji prevrtljivost i amoralnost nove vladajuće klase koja dolazi do kapitala i društvenih pozicija zahvaljujući udvorničkom ponašanju prema novom režimu, a do jučer je jednako odano služila Austrijancima i Madžarima. Opisuje i slom ideala mladih književnika, oduševljenih ideologijom narodnoga jedinstva (poput Čerine i Ujevića), koji u novoj državi bivaju odbačeni premda su je stvarali, dok su drugi, lukaviji i uspješniji, prepisavši nekoliko stranica iz Čerinina Vihora »skalupili svoje vidovdanske ustave i t. zv. jugoslovensku ideologiju« te se sada voze automobilima i »mašu izvoznicama i cilindrima«.

U tekstu Balkanske impresije (Književna republika, 1924, knj. I, br. 9) preplećući putopisne opservacije i politološku analizu, predočuje neobično plastičnu sliku Beograda koji 20-ih godina izrasta iz orijentalne kasabe u evropski grad, ali zadržava mnoge loše osobine orijentalnog mentaliteta. Osobito su dojmljivi opisi nove klase vlastodržaca, tih »provalnika i konjokradica u prvoj generaciji«, koji danas u mramornim vilama, iza spuštenih zavjesa primaju poklonstvene delegacije takozvanih umjetnika, slikara i pjesnika. K. i ovdje varira temu iz teksta o Šantiću: o razočaranju njegova naraštaja u Srbiju kao pijemontski svjetionik. Ističući kao jedine blistave umove među srp. intelektualcima dvojicu socijalista D. Tucovića i S. Markovića, u drugom dijelu teksta analizira hegemonističke planove velikosrp. politike i njezin odnos prema alb. pitanju.

K. se u broju za studeni narugao i J. Dučiću u tekstu Pogreb Jovana Dučića (Neverovatan doživljaj jednog hipohondra), Književna republika, 1924, knj. II, br. 3. Očito razljućen Dučićevim govorom nad grobom diplomata M. Gavrilovića, u kojem su patetično veličane rasna superiornost Jugoslavena, uloga Srbije kao političkog Pijemonta, te Beograda kao kulturnog središta, K. parodira taj govor konstruirajući parabolu o Dučićevoj smrti. U toj hipotetičnoj situaciji fraze iz stvarnog Dučićeva govora K. čita na stranicama Politike kao nekrolog samome Dučiću te opisuje svoj doživljaj zgađenosti nad frazama. Da bi istaknuo razliku između svojih nazora i Dučićevih, kontrastira svoju sumnjalačku vizuru nasuprot samodopadnosti Dučićevoj; njegovoj narcisoidnoj uvjerenosti da pripada superiornoj rasi kojom vlada »neoboriva« monarhija, suprotstavlja vlastitu vizuru neurastenika, individualca koji ne vjeruje u velike riječi. Tekst završava konstatacijom da je zapravo svejedno je li umro Gavrilović ili Dučić: »...sigurno je da će Politika štampati uvodnik o velikoj i neoborivoj monarhiji, dubokoj rasnosti, o našoj filosofiji, o misiji Beograda među rasno neprobuđenima, heroldu velike afirmacije našeg rasnog kapaciteta, o velikom nosiocu odlika naše rase (...) Jer Gavrilovići i Jovani Dučići umiru, ali fraza je večna!« U istom broju Književne republike tiska i tekst Bogdan Popović o ukusu u kojemu napada još jednu srp. knjiž. veličinu, pisca kojega mnogi doživljavaju kao vrhunskog estetičara toga doba i arbitra ukusa. Tekst je koncipiran kao parodistički kolaž citata iz Popovićeve knjige O vaspitanju ukusa; njima K. želi dokazati daje posrijedi još jedna lažna veličina te da su njegove misli o dobrom ukusu i knjiž. kritici puko fraziranje. Na kraju teksta posebno se ironično-polemički osvrće na Popovićevo pisanje o knjizi rumunjske kraljice (recenzija »pisana u livreji i belim rukavicama«) te na preporuku Hrvatima da dođu u parlament tiskanu u Obzoru.

Spomenuti tekstovi pokazuju izrazito kritički Krležin odnos prema ključnim reprezentantima srp. kulture i srp. nacionalnoj ideologiji. Ali taj odnos nije jednostavan i jednoznačan: K. početkom 20-ih godina objavljuje svoje tekstove u srp. časopisima (i to ne bilo gdje već u građanski-nacionalno reprezentativnom Srpskom književnom glasniku), često putuje u Beograd gdje ima i prisne prijatelje, prije svih D. Vasića o kojemu je u Književnoj republici (1923, knj. I, br. 2-3) objavio bilješku najavljujući za sljedeće brojeve i iscrpnu studiju o njegovu »sveukupnom radu« (što će ostati neostvaren plan). Ristićevo sjećanje na upoznavanje s Krležom (Fuga krležiana) kod I. Sekulić 1924. svjedoči da je K. među mlađim piscima u Beogradu bio rado viđen gost. Ali njegovo rušenje srp. nacionalnih mitova izaziva i otpore. R. Drainac 7. XI. 1923. u Pašićevoj Samoupravi u tekstu Separatizam hrvatske umetnosti. Tendenciozna lokalna literatura napada Krležu zbog hrv. nacionalizma i republikanstva proglašavajući ga lokalnim i tendencioznim piscem velikih ambicija a malih rezultata.

Potkraj kolovoza 1924. Krležu je u tiražnom beogradskom dnevniku Vreme oštro napao (ponajviše zbog upravo tiskanih Balkanskih impresija) i njemu nekoć naklonjeni S. Vinaver (u svojemu Manifestu ekspresionističke škole 1921. proglasio je Krležu, uz Crnjanskoga i Andrića, vodećim jugoslavenskim ekspresionistom). U članku Beograd i g. Krleža. Zagonetka g. Krleže (Vreme, 31. VIII. 1924) ponajprije ga optužuje za nezahvalnost, jer upravo je Beograd upozorio na činjenicu da je on najveći hrv. živi pisac. A za uzvrat K. je napisao niz tekstova koji »spadaju u najžučnije, najnepravednije što je ikad iko napisao o Beogradu. Za g. Krležu Beograd je gnoj, trulež, kuga, nešto čemu imena nema«. Krležina mržnja nije mržnja ljevičara koji mrzi srp. buržoaziju; on pokazuje frankovački strah od svega što je srpsko, čak i nazadnjački strah od progresa: dinamika Beograda njemu izgleda apokaliptično, »od toga ritmičnoga, ustalasalog, vrelog, navrelog Beograda g. Krleža se plaši«. U poenti teksta Vinaver uspostavlja paradoksalnu tezu po kojoj se K. samo prikriva maskom komunizma, a zapravo kroz njegovu umjetnost teče bjesomučna čežnja da se progres zaustavi: »u tome i jeste zagonetka g. Krleže: On mrzi život uopšte, mrzi život kao takav«.

Krležini napisi o Beogradu sredinom 20-ih godina i dalje izazivaju negodovanje i polemičke tekstove srp. intelektualaca pa ga 1926. napada i B. Kovačević u tekstu Krležin napad na Beograd i njegova poslednja knjiga (Reč i slika, 1. IX. 1926).

Na Krležin tekst o Šantiću reagirao je u sarajevskoj Večernjoj pošti 10. IV. 1924. J. Palavestra (Primeri umetničke savesti. Podvig g. Miroslava Krleže. Jedna slava gledana s naličja) prigovarajući mu zbog neskromnosti, zlonamjernosti te miješanja politike i estetike. I I. Nevistić (Aleksa Šantić u Književnoj republici, Slobodna tribuna, 12. IV. 1924) komentira Krležin napis o Šantiću te upozorava kako »kritika mora da se emancipira od svakog neknjiževnog uticaja pri stvaranju zaključaka«. Tvrdi da Šantićevo pjesništvo ima niz vrijednosti koje K. nije prepoznao (»Šantić je unio u tu ’šuštavu poeziju’ jednu čovječno i kulturno višu notu. Notu pozitivističku, socijalnu i demokratsku«). Uspoređujući Šantićev knjiž. razvoj s Krležinim, tvrdi da je Šantić konstantno napredovao, a K. opadao da bi završio u »degeneričkom fatalizmu« Golgote i Vučjaka. Premda se u početku teksta pozivao na autonomiju književno-vrijednosnih kriterija, Nevistić članak završava napadom na Krležin boljševizam i ruganjem njegovoj prošlosti peštanskoga domobranskog kadeta koji voli »blještavilo, sjajna dugmeta i zveketanje nakita (literarna kićenost) i kako to da se on zanese za jednog nimalo dekorativnog pjesnika kao što je Šantić«.

Usporedo s napadajima na reprezentante srp. kulture i politike K. se razračunava i s hrv. veličinama. U istom broju svojega časopisa u kojemu je napao Šantića narugao se u tekstu Illustrissimus dominus Battorych. Nobilis sine nobilitate (S. Nob.), Književna republika, 1924, knj. I, br. 3, Gjalskome u povodu tiskanja njegove Rukoveti autobiografskih zapisaka. Parodirajući stil tih zapisaka ruga se narcisoidnoj aristokratskoj sentimentalnosti tvrdeći da iz te knjige izbija »tako tipična malograđanska zatucanost jednog mozga, u kome se horvacki mentalitet ’relikvije relikvijaruma’, nagodbenjačke dekorativnosti, neke fiktivne plemenitaške samoobmane i lažljivosti okamenio u takav beton, da ga ne možeš više da rastrgaš nikakvim trnokopom. To naprosto treba da se minira i baci u zrak i da se zgazi«. Predmnijevajući da će njegova oštrina izazvati zgražanje malograđana koji će ga optužiti za cinizam i žučljivost prema »starom gospodinu«, naglašava da taj stari gospodin (»protiv kojega ništa lično nema«) nikad ne bi došao u našem javnom životu do onog značenja koje mu se pridaje da nije uvijek »zgodno isticao svoje visoko društveno poreklo i svoje visoke građanske i feudalne naslove«. Zastupajući plebejsku vizuru, K. tvrdi da ni mnogi drugi lažni velikani hrv. književnosti ne bi značili ni prividno ono što znače da im se »ugled književnika nije leskao u sjaju prazne i glupe građanske časti«, istodobno su potiskivani kao plebejci i kmetovi zbiljski velikani poput Novaka, Leskovara, Matoša i Kozarca mlađeg.

U istom broju Književne republike u članku O dragom bogu, o grofu Luji Vojnoviću, o t. zv. slobodi savesti i o mnogim drugim velikim i malim stvarima obračunava se s još jednim pripadnikom viših slojeva, pripadnikom obitelji Vojnović (koja njeguje kult vlastitog plemenitaštva, po nekima spornog, pa Krležino naglašavanje grofovske titule u naslovu ima ironijsku funkciju). Povod je knjiga L. Vojnovića Konkordat sa Svetom stolicom i naše nacionalno pitanje. Vojnovićev klerikalizam K. drži simptomom općeg licemjerja koje se očituje u novoj državi u kojoj je klerikalna stranka »po svojim političkim organizacijama zarobila naše najcivilizovanije provincije«, na zastavi republikanske seljačke stranke zlatnim je slovima ispisana parola o vjeri u Boga, katolička propagandistička literatura se tiska, unatoč alfabetizmu, u nakladama od 50 000 primjeraka, a »nosilac suvereniteta ove države javno kleči pred patrijarhom i biskupima«. Ruga se i piscima (poimence spominje R. Petrovića i I. Sekulić) koji naglašavaju vlastitu religioznost. Sve to smatra izrazom »političke arhireakcije« i »kulturne tmine u kakvoj se naš javan život nije nalazio još gotovo nikada«. Ali sve je to lažna religioznost, tvrdi K., opisujući kao simbolički prizor istinske stvarnosti jednu svoju noćnu šetnju duž kaptolskih zidina i prizor iz kaptolske krčme u kojemu gomila pijanaca bogohuli u grotesknom prizoru razuzdana dijaboličnog veselja. A svi oni tvrde za sebe da su katolici. Ali nisu samo oni licemjerni: »Katolici nisu ni oni sveštenici što zevaju na jutarnjoj misi i čeznu za kavom i toplom posteljom i mlečnjakom s rozinama, i kojima je služenje službe dosadno građansko zanimanje, a duboko sam uveren da ni g. grof nije u svojoj nostalgiji za prekozemaljskim realnostima zaboravio neke čisto materijalističke probleme t. zv. gadnoga i prozaičnoga svakodnevnoga življenja.« Tekst K. okončava zahtjevom za izmjenom legislative koja se odnosi na pitanje odnosa crkve i države, da se pokrene pitanje »bezkonfesionalnosti« koje bi omogućilo da oni koji to žele i formalno istupe iz Crkve. U posebnoj napomeni uz tekst osvrće se i na Vojnovićevu polemiku s H. Hinkovićem. Hinković je naime u svojim Zapiscima iz emigracije spomenuo da je od srp. poslanika u Rimu Ristića doznao da su prigodom provale u austr. konzulat u Zürichu pronađeni dokumenti koji svjedoče o Vojnovićevoj špijunskoj aktivnosti u korist Austrije. To K. ironično komentira napomenom da bi to pitanje špijunske djelatnosti Vojnović morao riješiti izravno s Ristićem ne svađajući se s u toj aferi potpuno sporednim Hinkovićem kako bi kao dobar katolik koji svoje zemaljske stvari drži u redu čista lica mogao stati pred Vječnog Suca. Izrazito antiklerikalni ton i deklarativni ateizam tog članka pojačat će animozitete kat. knjiž. krugova prema Krleži što će se očitovati u nizu polemika u sljedećim godinama.

U 3. broju Književne republike tiskan je još jedan izrazito polemički napis premda adresati nisu poimence navedeni: članak Zlatna mladost posvećen je moralnoj problematičnosti najmlađeg naraštaja književnika (može se pretpostaviti da se radi ponajprije o Krležinim mladim protivnicima koji ga napadaju sa stranica Orkana i Zenita): »Ti naši ’najmlađi književnici’ bivaju izbacivani iz škola radi krađe, zapleteni su u razne kriminalne provalničke parnice i govore i pišu za sebe da su ’ekspresioniste’ i ’dadaiste’ i - ’revolucioneri’! Oni su ’kozmopolite’ i ’internacionaliste’, a pišu himne kraljevima, izdavaju republikanske i revolucionarne listove, pišu po njima krvoločne članke, a onda prelaze u redove špijona i agenata provokatora, preko noći, za nekoliko dinara.« Prateći u poratnim godinama kako i mnogi njegovi znanci, pa i polit. bliski ljudi poput Radoševića, Demetrovića, Koraca, mijenjaju konformistički polit. stajališta, primjećujući iste sklonosti i među najmlađim piscima, K. moralistički prosvjeduje nad općom koruptnošću hrv. intelektualaca; toj će se temi često vraćati sljedećih godina.

U sljedećem broju K. se obračunava s još jednom posvećenom veličinom hrv. književnosti - I. Vojnovićem (Ivo Vojnović, Književna republika, 1924, knj. I, br. 4). Kao motiv tog napisa spominje svoje pohvale izrečene u povodu proslave jubileja I. Vojnovića u socijaldemokratskoj Slobodi 18. X. 1917. Tada, tvrdi K., još nije znao ono što će doznati tek mjesec dana poslije iz napisa Zyra pl. Vukelića koji je napisao kako Vojnović nije otpušten iz državne službe zbog svojih polit. stajališta već zbog pronevjere pedeset tisuća kruna. Hvalio je tada Vojnovića jer je u njemu vidio simbol narodnog otpora austrougarskom režimu pa je stoga pozitivno ocjenjivao i njegovu knjiž. vrijednost.

Sada K. želi ispraviti tu svoju početničku pogrešku: tvrdi, prije svega, da »Vojnović nije nikakav književnik, nego književnički amater i diletant«. On je loš stilist: »Iz (...) dekorativne potrebe rastu njegove preterane složenice, koje se gomilaju u tešku i disproporcijalno baroknu ornamentiku proste ornamentike radi.« K. osporava i Vojnovićevu erudiciju: »To su sve neke razderane i nesuvisle kompilacije, trećerazredna sećanja zamočena u rastopinu slatke danuncijevski južnjačke patetične blagorečivosti.« Pogrešna je i predodžba - tvrdi K. - da je Vojnović nacionalni pjesnik: on ne poznaje one violentne snage što gejzirski provaljuju iz našega čovjeka; on je kabinetski dekadent »koji gleda na svet i život kroz jedan vrlo uzani kotačić crne vlasteoske reakcije kao na monokl«. Tu analizu zaključuje tvrdnjom kako je Vojnovićev knjiž. ugled »potpuno deplasiran«. Potom prelazi na analizu Vojnovićeva društvenog statusa ponavljajući kritiku aristokratske narcisoidnosti, kakvu je izložio i u napisu o Gjalskome, a ovdje je dopunjuje i aluzijama na krivotvoreno plemstvo Vojnovićevih. Razobličivši Vojnovića kao pozera, polit. konvertita, hohštaplera, K. se u poenti članka ruga i sredini koja pjeva zanosne himne kao idolu generacije i apostolu tom »grdnom Minusu zaogrnutom kneževskim grimizom«.

U br. 5-6 K. tiska Napomenu o Kristovalu Kolonu u kojoj se osvrće na staru polemiku s Bachom: potvrđuje da je Bach bio u pravu kad ga je optužio da je u tiskanom tekstu drame izbrisao posvetu Lenjinu koja se nalazila u rukopisu što ga je predao godinu dana prije Bachu. K. objašnjava da 1917. još nije dobro razumijevao Lenjinovu ulogu u povijesti (»ja sam ga zamišljao štimerijanski, solipsistički, kao vatreni neki krug u samome sebi zaokružen, otkinut i zavitlan u samoću jasne šopenhauerovske sumnje«). Godinu dana poslije uvidio je da je posveta bila »hitac u maglu« jer je spoznao da Lenjin ne simbolizira solipsizam i ništavilo već »kolektiv i volju i samosvest i jedrenje punim vetrom« pa posveta više nije bila primjerena objavljenom tekstu.

U kolovoškom broju K. se ponovo vraća L. Vojnoviću; u tekstu Grof Lujo Vojnović i historijsko-politički nemoral našega vremena (Pitanje jedne špionaže), Književna republika, 1924, knj. I, br. 9, rekapitulira tok polemike između H. Hinkovića i L. Vojnovića, izazvane Hinkovićevom optužbom da je Vojnović bio austr. špijun u vrijeme rata premda se predstavljao velikim zagovornikom jugoslavenskog ujedinjenja. Polemika je izazvala veliku pozornost javnosti, u nju su se uključile mnoge novine i časopisi (Riječ, Obzor, Samouprava, Nova Evropa, Književna republika i dr.). Vojnović je izbjegavao izravnu polemiku pozivajući se na vlastiti osjećaj časti koji mu ne dopušta odgovarati osobno na takve objede, a također jednog »ostarjela Židova«, nezadovoljna svojim društvenim statusom, kakav je Hinković, ne smatra sebi, aristokratu i časnom čovjeku, doraslim protivnikom. Stoga Hinkoviću (i drugim napadačima, prije svega Krleži i Ćurčinu) odgovara u formi intervjua i izjava danih novinarima Riječi i Obzora. Komentirajući polemiku K. potpuno staje na Hinkovićevu stranu tvrdeći da Vojnović nije dao nedvosmislen odgovor kojim bi demantirao optužbe, te ga izaziva da i protiv njega, Krleže, preda tužbu sudu, prokazujući ponovo L. Vojnovića i njegova brata Iva kao protagoniste »historijsko-psihičkog nemorala našeg vremena«, unatoč njihovu naglašenom aristokratizmu, katolicizmu i sklonosti verbalnom moraliziranju.

Pritisnut optužbama Hinkovića, Ćurčina i Krleže L. Vojnović u Riječi 28. i 29. VIII. tiska Ristićeva pisma i dokazuje svoju nevinost. Međutim, Hinković u Obzoru 7. IX. konstatira da Vojnovićeva obrana nije uvjerljiva te ga optužuje da je oduvijek bio sklon korupciji (i u vrijeme Rauchova režima primao je novac od narodnih neprijatelja). I M. Ćurčin ne odustaje od optužbi; štoviše tekstom u Novoj Evropi 21. IX. 1924. obznanjuje da je on Vojnovića tužio sudu zbog uvrede kad već Vojnović nije prihvatio izazov da Ćurčina preda sudu kako bi se definitivno utvrdila istina. Izražava sumnju da je Vojnović Ristićeva pisma prenio u cijelosti i objavljuje Ristićevu izjavu o spornom slučaju, koju je dobio od Ristića u Beogradu gdje on trenutno leži u sanatoriju iščekujući operaciju. Iz izjave se vidi da je Vojnović iskrivio smisao njegovih pisama, a među krivcima za špijunsku aferu spominje još i jednu ženu blisku Vojnoviću. Ristić je uputio Ćurčina i na D. Živaljevića, koji je bio komesar za izbjeglice u Rimu; on je još 1921. u Videlu pisao o tome kako su pronađena tri pisma s potpisom L. Vojnovića, koja ga terete za umiješanost u špijunsku aferu.

K. u rujanskom broju (Špijunska afera grofa Luja Vojnovića, Književna republika, 1924, knj. II, br. 1) rekapitulira događaje u međuvremenu, nakon vlastitoga napisa o toj aferi objavljena u kolovoškom broju Književne republike. Analizirajući Hinkovićev i Ćurčinov tekst, konstatira kako se jasno pokazalo da su Hinkovićeve optužbe utemeljene, što potvrđuje i posljednja Ristićeva izjava. Ujedno odgovara i na nepotpisanu optužbu novinara Riječi koji tvrdi da se K. nepozvan upleo u cijelu tu polemiku samo zato da bi se čulo i njegovo mišljenje i da bi se pokazalo kako je Književna republika beskompromisno borbena. K. tvrdi da L. Vojnovića uopće ne poznaje i nema osobnih razloga za mržnju, štoviše drži ga »mnogo boljim književnikom od slavnog mu brata Ive, koji je svoju otrcanu ’Trilogiju’ pobrstio na njegovoj dubrovačkoj propasti«. Razlog što se uključio jest uvreda koju mu je Vojnović nanio nazvavši ga klevetnikom što ne može otrpjeti: »...kada se setim tih krivih grofovskih naslova, i posvete banu Rauhu, i neverovatne brošire o papi i poltronske knjige o kralju Petru, kada se setim da taj čovek piše jednako prazno o Danteu kao što će pisati sjutra nekakve putničke vodiče, da je putovao po balkanskim dvorovima kao 'komi voajažer' i da je danas pristaša nekakvoga 'beskompromisnog narodnog jedinstva', kao što će sjutra pevati hvalospeve o bilo kom Velizaru Jankoviću, Lazici Markoviću ili Pašiću, da danas ljubi nogu papi a sjutra bilo kome pod boljim uslovima, onda osećam duboku potrebu da reagiram«.

L. Vojnović utjelovljuje, očito, niz osobina koje K. ne podnosi: polit. prevrtljivost i udvornost, inzistiranje na aristokratizmu, društveni ugled i utjecaj (unatoč moralnim nedostacima), monarhističke nazore, jugoslavenski integralizam, klerikalizam. Ali napadajući Luja, K. podrazumijeva i Iva, jer sve Lujove osobine pripisuje i obitelji Vojnovićevih; obračunava se tako i s piscem prema kojemu je kao pisac početnik izražavao udivljenje i čija Trilogija jest općepriznati dramski vrhunac hrv. književnosti toga doba. Stoga, imajući na umu kompleksnu psihostrukturu Krležinu, ne treba iz vida kao jedan od važnih skrivenih povoda ispustiti i dimenziju obračuna s pretečom i takmacem u hrv. književnosti, što samoj polemici daje dodatnu žestinu.

U listopadskom broju K. tiska tekst Otac od Augusta Štrindberga(Književna republika, 1924, knj. II, br. 2) u kojoj analizira premijeru Strindbergova Oca u HNK 10. IX. 1924. Očito ga je na pisanje teksta potaknulo nezadovoljstvo prilikama u hrv. kazalištu, a još više stanjem u hrv. kaz. kritici tako da je esej o Strindbergu iskoristio i za niz invektiva upućenih kaz. kritičarima općenito, a poimence V. Lunačeku. Stoga se u tekstu mogu naslutiti zameci velikoga polemičkog obračuna s hrv. kaz. kritikom koji će kulminirati objavljivanjem knjige Moj obračun s njima. U istom broju Književne republike objavio je i svoj poznati, često citirani tekst Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje u kojemu humoristički tretira problem srpstva i hrvatstva, ironizirajući nacionalne mitove i jednoga i drugoga naroda. Napis je očito namjerno impostiran kao implicitni odgovor onima koji su ga optuživali u to vrijeme za nacionalizam pa čak i šovinizam.

I broj za mjesec studeni donosi nekoliko Krležinih polemičkih priloga: uz već spomenute tekstove Pogreb Jovana Dučića i Bogdan Popović o ukusu objavio je i polemički napad na S. Parmačevića i F. Poljaka »Jesenji cvjetovi« od Poloniusa(Književna republika, 1924, knj. II, br. 3). Naime, u redakciju Književne republike pristigla je zbirka pjesama koju je napisao ministar agrarne reforme i ravnatelj gospodarskog društva F. Poljak potpisavši je pseudonimom Polonius. Predgovor je napisao novinar i književnik S. Parmačević, urednik Riječi. K. je ironičan prema zakasnjelom pjesničkom debitantu, njegovu poeziju ne drži vrijednom ozbiljne kritike te je predstavlja čitateljstvu citirajući i parodirajući pojedine stihove. Polemička oštrica zapravo je više usmjerena prema Parmačeviću, kojemu zamjera udvornički ton; posebno analizira Parmačevićevu rečenicu iz predgovora u kojoj on kaže da uglednom političaru »nije bilo i nije ispod časti« da se posveti pjesničkom radu. Zaključuje da takvu rečenicu može napisati samo netko tko je pijan ili tko laže, a u takvim se stanjima ni predgovori ni kritike ne pišu.

U prosinačkom broju K. se javlja člankom Slučaj arhitekta Iblera(Književna republika, 1924, knj. II, br. 4) u kojemu prosvjeduje protiv zapostavljenosti arhitekta D. Iblera koji već godinama ne može dobiti građevinsku realizaciju u Zagrebu, premda se vratio iz Njemačke s izvanrednim referencama, kao suradnik jednog od najboljih njem. arhitekata H. Poelziga. K. u uvodu ističe da taj tekst piše kao laik, ali nepravdu ne može prešutjeti »jer oseća u sebi vrlo neznatnu sposobnost, da razlikuje plus od minusa i ukusno od neukusnog«. U tekstu ipak pokazuje da dobro poznaje kretanja u suvremenoj arhitekturi, osobito njemačkoj, što mu omogućuje da izriče suverene ocjene o stanju u hrv. graditeljstvu. Oštro napada I. Kršnjavog (osvrćući se posebno na njegov »hijenski članak« u listu Der Morgen 24. X. 1924. u povodu smrti arhitekta V. Kovačića) prokazujući ga kao čovjeka »koji je sa svojim razornim neukusom sve graditeljski značajno u ovome gradu zavalio u neku slaboumnu bestilnost helmerfelnerijanskog hermanboleovskog austromadžarskog provincijalnog graditeljstva«. Ističući vrijednost Kovačićeva opusa i njegov afirmativan odnos prema pov. vrijednostima, za Iblera kaže da on »znači našu graditeljsku vezu s budućnošću«. Tim se tekstom K. legitimira kao radikalni pobornik fimkcionalizma u arhitekturi.

U tom posljednjem broju Književne republike za 1924. tiska i tekst Za slobodu književnoga stvaranja u kojemu opisuje nevolje što ih urednici i čitatelji časopisa imaju s jugoslavenskom policijom: iako je cenzura Vidovdanskim ustavom ukinuta, policija časopis plijeni po knjižarama pa čak i u privatnim stanovima, a čitatelje evidentira kao polit. sumnjivce. Nakon tog uvoda izvješćuje čitatelje o problemima što ih je i sam imao s policijom koja mu je zaplijenila knjige i oduzela putovnicu nakon povratka s putovanja u Beč 1924. Ironično primjećuje da je svakom zanatliji zabranjeno plijeniti njegov alat, ali književniku se knjige, koje su njegov alat, smiju plijeniti; putovanje je dopušteno trgovačkim putnicima, ali književnici ne smiju putovati. Na kraju se polemički osvrće na pisanje beogradskog novinara i književnika S. Krakova u listu Vreme koji je o tom oduzimanju putovnice pisao denuncijantskim tonom, optužujući Krležu za protudržavnu djelatnost. K. ironizira njegovu dvoličnost: s jedne je strane on »šmokovski denuncijant«, a s druge se predstavlja kao književnik »sub specie aeternitatis, koji se bavi problemima večne lepote«.

U prosincu 1924. K. u Hrvatu tiska seriju Bečkih pisama. U Bečkom pismu IV. Noćni razgovor sa Franom Supilom (31. XII.) opisuje jedan svoj imaginarni susret sa Supilom smješten u ambijent bečkoga carskoga Burga: dugo su razgovarali o jugoslavenskom problemu. Supilo je političar i nacionalni ideolog s kojim se K. identificira, kojega doživljava i kao vrhunski moralni autoritet: nakon uvodne esejističke rekapitulacije hrv. povijesti na prijelazu iz XIX. u XX. st. i Supilove uloge u tim zbivanjima K. u dijaloškoj formi (koju sve češće primjenjuje kao svoj omiljeni oblik raspravljanja o polit. i filozofskim problemima), odgovarajući na Supilova pitanja govori o aktualnim hrv. prilikama obarajući se posebno na sluganski mentalitet hrv. inteligencije, tih modernih Serborolaca koji se prodaju za kraljevska namjesništva, docenture, koncesije, za udoban život. Ono što je u Supilovo vrijeme bio unionizam, danas je unitarizam: »Sidačovi, Bresnici, Dorotke, Kronfeldi, sada se zovu Kovači, Kovačići i Kovačevići«. Posebno poimence napada političara Pribićevića i bivšeg predsjednika DHK Wiesnera Livadića te urednika Obzora Dežmana.

Osjećajući se prozvanim, Krleži odgovara A. Kovač Pfificus najprije člankom Snohvatice jednog raskrinkanog komuniste(Riječ, 2.1. 1925), a potom i tekstom I meni se javio Frano Supilo!... Razgovor s vrlim pokojnikom u stanu spiritističkog federaliste dra Hinka Hinkovića (Riječ, 3. I. 1925). U prvom tekstu Krležu prokazuje kao nekadašnjeg slavitelja Conrada von Hotzendorfa, koji se potom premetnuo u modernističkog »crveno-jezičavog bika Apisa«, postao komunistički tribun, a potom strgnuo i tu masku te pokazao svoje pravo nacionalističko i separatističko lice. Taj »nedoučeni đak austrijske kadetske škole« izraz je stanja duha »u jednoj učmaloj i poraženoj domobranskoj sredini«. U drugom tekstu oponaša i persiflira Krležin literarni postupak: konstruira imaginarnu situaciju u kojoj se on obraća prononsiranom spiritistu H. Hinkoviću (a njega K. podupire u polemici s L. Vojnovićem) s molbom da prizove Supilov duh. Pojavivši se, sam Supilo ismijava Krležu, ali - predstavljajući se u Kovačevoj interpretaciji kao dosljedni integralistički Jugoslaven - upućuje i prijekor Hrvatima što se »srepljuju« sa S. Radićem.

U Krležinu obranu javio se M. Ćurčin (Što se čuje, Nova Evropa, 1925,2) nazivajući Kovačevo pisanje denunciranjem te tvrdeći da urednici Riječi dobro znaju da je K. persiflirao biltene austr. vojnog zapovjedništva te da su Kovačeve tvrdnje o Krležinoj povezanosti s Kriegspressequartierom laž. Za Krležu tvrdi daje najbolji živi kozer hrv. književnosti te je promašena Kovačeva ambicija da se u tome natječe s njim.

K. će Kovaču i sam odgovoriti u siječanjskom broju svojega časopisa (O generalu Konradu i »najpopularnijem našem dobrovoljačkom oficiru«, g. A. Kovaču, Književna republika, 1925, knj. II, br. 5). Odbacuje bilješkom uz taj tekst Ćurčinovu obranu nagovješćujući tako da će zategnuti odnosi s urednikom Nove Evrope uskoro postati predmetom još jedne polemike. Premda ironizira Kovačeve literarne ambicije i sposobnosti, K. se ipak njegovim napadajem koristi kako bi definitivno objasnio okolnosti u kojima je nastao tekst Barun Konrad, jer otkad je taj članak u polemici spomenuo 1919. Bach, više su ga puta razni autori navodili kao dokaz Krležine austrofilije. Stoga u tom tekstu opširno citira svoj tekst iz Obzora dokazujući da se u ratnim prilikama poslužio lukavstvom kako bi ironizirao austr. vojskovođu: hipertrofiranim pohvalama u trenutku kad je austr. vojska doživljavala poraze želio je postići komični efekt. Objašnjava to citirajući Schopenhauerovu definiciju humora kao inkongruencije između htijenja i realnosti, po čemu pisanje o vojnim uspjesima u trenutku nizanja poraza nesumnjivo ima komičnu funkciju; no, ubrzo potom ratna se sreća promijenila pa se taj komični efekt izgubio. Međutim, da je tekst i u samoj redakciji Obzora doživljen kao persiflaža, očito je, tvrdi K., i po tome što je urednik odbio daljnju suradnju s Krležom uz motivaciju da neće da mu list zabrane. Na kraju teksta prkosno izjavljuje da će tekst o barunu Conradu tiskati u svojoj budućoj knjizi ratnih komentara, a da i deset godina nakon teksta u Obzoru toga generala smatra boljim od onih generalskih diletanata koji su upropastili jugoslavenske divizije na Dobrudži i koji su strijeljali solunske žrtve za patente i pletenice. Kovača izaziva da izjavi pod punim građanskim imenom da je za rata K. bio član Kriegspressequartiera, te da će ga tužiti sudu, a to Kovaču neće biti ni prvi ni posljednji izgubljeni proces. Kovač-Pfificus neće prihvatiti taj izazov, stoga K. nakon pola godine čekanja osjeća potrebu da podsjeti čitatelje na taj slučaj (Zašto šuti gospodin Pfifikus?, Književna republika, 1925, knj. II, br. 7). Ironično konstatira da »jedan od naših najpopularnijih dobrovoljačkih oficira, inteligentan i patriotičan Hrvat, koji je u literaturi poznat pod imenom Pfificus, što znači prevejan, vragoljan« ipak nije smogao dovoljno smionosti da pod svojim potpisom ponovi insinuaciju. U zaključku kratkog članka još jednom ponavlja poziv Kovaču da se oglasi jer će biti prisiljen proglasiti ga lašcem i klevetnikom, a osobno ne želi da se čitav slučaj završi samo bijednim frazama. Odgovora nije bilo a fama o apologiji barunu Conradu Krležu će pratiti i dalje.

U siječanjskom broju Književne republike K. je objavio još jedan polemički esej koji je očito pripremao dulje vrijeme; tekst Advokat Mijo Radošević kao pučki tribun i pamfletist komentira zbivanja u redovima hrv. ljevice nakon I. svj. rata i kontroverznu ulogu M. Radoševića u raskolima na ljevici. U uvodnom dijelu napominje kako svrhom svojega napisa ne drži otkrivanje novih pov. dokumenata za historiju hrv. socijalizma, već želi u obliku psihološkog prikaza »objasniti do koga stepena može da se raskoli jedna duhovna ličnost, a da se u sebi protuslovna ipak ne raspadne«. U vrijeme izlaženja Plamena Radošević je bio Krležin prijatelj; tako se predstavljao i u polemici s Bachom kad je štitio Krležin moralni integritet i svjedočio o njegovu trajnom antimarcijalnom angažmanu. Međutim, nakon Vukovarskoga kongresa Radošević se distancirao od Krleže pa je u članku Komunistički vođa Krleža i habsburška princeza (Socijalist, 15. II. 1921) napao Krležu da je u noveli Domobran Jambrek napisao hvalospjev austr. princezi te da slaveći habsburšku dinastiju provodi najinfamniju kontrarevoluciju.

Pišući taj tekst sam K. napominje da izbjegava polemike s polit. istomišljenicima i ne poriče da je s Radoševićem dijelio iste ideje u razdoblju prije Vukovarskoga kongresa; štoviše drži ga zaslužnim za konstituiranje jugoslavenske KP, ne poriče mu velik utjecaj na radničke slojeve koje je mobilizirao svojom vatrenom retorikom. Ali, nižući citate Radoševićevih tekstova iz različitih razdoblja njegova polit. djelovanja, bez mnogo vlastitih komentara, K. pokazuje kako se njegovi polit. nazori radikalno mijenjaju: iz Rusije se Radošević vratio kao kontrarevolucionar koji je ondje mobilizirao vojnike za borbu protiv sovjeta; međutim po povratku postaje vatreni komunistički agitator koji oštro optužuje koruptnost hrv. socijaldemokrata i zahtijeva radikalizaciju ljevice (u toj fazi odnosi i pobjedu na gradskim izborima u Zagrebu). Nakon Vukovarskoga kongresa ponovo radikalno mijenja svoje stavove, vraća se na socijaldemokratske pozicije, osuđuje oktobarsku revoluciju tvrdnjom da se u Rusiji pod boljševicima provodi diktatura gora od carističke, a svoje dojučerašnje komunističke drugove napada oštrim pamfletima. K. zaključuje da je u najnovijoj fazi Radošević, istupajući protiv Radića, ušao u fašističku fazu. Radoševiću posebno zamjera što je svojim konverzijama razbio povjerenje radničkih masa u autoritet vođe: »Na mene tako i dan današnji (pet godina posle) pljesak i odobravanje gomile deluje duboko odvratno. Jedan ustvari vrlo lepi kolektivni događaj, kada se nekoliko hiljada subjekata istovremeno eksaltira i zanaša u saglasnom odobravanju jedne ideje i jednog pogleda, na mene još i danas deluje sablasno. Kad god čujem mase gde plješću ja i nehotice pomišljam na to, da te mase viču jednom Miji Radoševiću. Jer polit. principi kolikogod bili oni veliki, često puta su fraza u kljunu papige.« Na kraju teksta zaključuje da se te česte promjene polit. nazora i protuslovlja u njegovoj psihi mogu protumačiti samo na temelju medicinske anamneze: Radošević nesumnjivo pati od »manije progona i monstruoznog bolećivog preuveličavanja«. Ima tu i utjecaja histerične Psovke J. Kamova s kojim je Radošević u mladosti prijateljevao i koji ga je vidljivo impresionirao, primjećuje K. pri kraju teksta. Stoga ga je nastojao prikazati i kao čovjeka a ne samo kao javnu ličnost, jer je Radoševiću bilo dano da se nađe na čelu radničkog pokreta u dramatičnoj situaciji, a on se pokazao preslabim da shvati »komplikovanu važnost i veličinu problema, kakav kod nas predstavlja oslobođenje radničke klase«.

U tekstu Otac od Augusta Štrindberga K. je navijestio da će sljedeća njegova kaz. kritika biti posvećena drami Đ. Dimovića Baš Čelik, štoviše napisao je čak da ga je na bavljenje kaz. kritikom navela želja da iskaže svoj sud o Dimoviću (»bezuslovno želim da pišem o Đure Dimovića Baščeliku«), kojega tada kritika slavi kao reprezentanta nacionalnoga dram. izraza, ali ne želi da mu baš to bude prva kaz. kritika u Književnoj republici. Tu polemičku kritiku tiska u siječanjskom broju svojega časopisa: Đure Dimovića Baš Čelik (povodom zagrebačke premijere), Književna republika, 1925, knj. II, br. 5.

Tekst K. započinje konstatacijom kako se u hrv. književnosti sve češće javljaju umobolnici, pa poimence nabraja Donadinija, Čerinu, Kosora, te ironično dodaje kako »stenjevačke stihove« T. Ujevića neki čak proglašuju uzorom. Kritika također hvali i umobolne drame Đ. Dimovića. Da bi pokazao zablude kulturne javnosti i postavio stvari na svoje mjesto K. poduzima temeljitu analizu Baš Čelika pri čemu se koristi tehnikom ekstenzivnog citiranja ulomaka Dimovićeva teksta za koje tvrdi da svjedoče o zbrci u autorovoj glavi što dovodi do potpune nerazumljivosti teksta. Za Dimovićev je dramatičarski postupak karakteristična upotreba folklorističkih arhaizama koje slaže u rečenice, a njih potom u formalne dijaloge: »pod diktatom tih zaboravljenih reci, on crta nekakve pojave i činove, a sve to zajedno neprirodno je i jalovo, sastavljanje pismenih sastavaka kakvih imade po nižim gimnazijama i ludnicama masa«.

Od veljače do početka svibnja 1925. K. je u Sovjetskom Savezu; ni Književna republika ne izlazi između veljače i srpnja; stoga dolazi do polugodišnje pauze u Krležinoj intenzivnoj polemičkoj djelatnosti. No, već u prvom broju časopisa objavljenom nakon pauze tiska nekoliko polemičkih tekstova. Osim već spomenutog teksta Zašto šuti gospodin Pfifikus?, koji je sastavni dio Krležine polemike s A. Kovačem, u tom broju tiskanje i članak Najnoviji graditelj narodnog jedinstva baron Benko Bojnički(Književna republika, 1925, knj. II, br. 7) u kojemu se okomljuje na tekst baruna Benka Bojničkog tiskan u Obzoru 3. V. 1925. jer mu je zasmetao nostalgičarski ton kojim je autor opisivao vrijednost aristokratske tradicije prosvjedujući protiv ustavnog ukidanja institucije plemstva. Ironizirajući barunov sentimentalni aristokratizam, ali i njegovo monarhističko, integralističko jugoslavenstvo, K. završava svoj kratki polemički prilog riječima: »A doći će ’ako bog da’ onaj sveti dan, kada ćemo našim unucima pokazivati takve barone u staklenim vitrinama, posute naftalinom da ih ne pojedu moljci.« Elemente polemičnosti sadrži i tekst Senzacionalna krađa stihova u Beogradu, objavljen u istom broju Književne republike, u kojemu K. - u formi kratkoga komičnog igrokaza - parodira tada aktualnu beogradsku polemiku nastalu oko autorstva prijevoda Hamleta, ironizirajući posebno aktere beogradske afere S. Pandurovića i B. Popovića.

Srpanjski broj Krležina časopisa sadrži još jedan polemički komentar: O proglasu zagrebačkih gospođa za izborno pravo. Deklarirajući se u samom uvodu kao pristaša ženskog prava glasa i njihova uključivanja u polit. život, K. ipak ironizira proglas zagrebačkih aktivistica pokreta za ženska prava, kojim one zahtijevaju izborno pravo. Zamjera im lažne, nazdravičarske fraze, kojima deklariraju svoju lojalnost režimu i pozivaju se na patriotske zasluge u borbi za stvaranje jugoslavenske države. Već u samoj činjenici da ispod zahtjeva nema ni jednog potpisa radnice ili seljanke, prepoznaje da su posrijedi žene iz viših građanskih slojeva koje svoje opravdane zahtjeve kompromitiraju reakcionarnim frazama.

U kolovoškom broju časopisa K. objavljuje tekst Njeno Veličanstvo Kraljica Marija Rumunjska: O kraljevima, kraljicama i o Lenjinu(Književna republika, 1925, knj. II, br. 8) u kojemu komentira stavove rumunjske kraljice o opravdanosti postojanja dinastija u modernim vremenima te o pojmu egalitarnosti i Lenjinovoj vladavini u Rusiji. Rugajući se razmišljanjima kraljice Marije, napada domaći tisak što posvećuje prostor takvim trivijalnostima, da bi članak okončao invektivom protiv S. Radića kojega nakon ulaska HSS-a u vladu i odricanja od republikanstva Književna republika sve češće napada. U istom broju tiska tekst Kod majke božje bistričke u kojemu analizira prirodu religioznih rituala u Hrvata (osobito kult Blažene Djevice Marije Bistričke) te ironizira klerikalne utjecaje u djelima hrv. književnika. U kratkom tekstu O prijateljima »Književne republike« (Ultramoderna selekcija istorije, pesme, groteske i satire) K. se osvrće na aktivnost »prijatelja Književne Republike«, kako ironično naziva svoje protivnike iz polemika koje je vodio na stranicama svojega časopisa. Prenosi iz Dubrovačkog lista vijest o tome kako je »genijalni naš pjesnik, grof Ivo Vojnović« čitao jednu svoju nenapisanu dramu u dvorcu markiza de Bona. Ističući oksimoronsku konstrukciju (čitanje nenapisanoga) te hipertrofirajući kičerske atribucije koje se obično vezuju uz Vojnovićev lik i djelo K. se ponovo narugao Vojnoviću. Potom izvještava čitatelje Književne republike da je L. Vojnović od pribićevićevca postao pristaša S. Radića (poruga nije usmjerena samo na račun Vojnovićeva polit. kameleonstva već i na račun Radića i njegove stranke koja je nakon promjene polit. orijentacije postala privlačna i takvim korumpiranim režimskim intelektualcima kakav je Vojnović). O filozofu V. Dvornikoviću izvještava čitatelje da je od ministra S. Pribićevića dobio deset tisuća dinara kao nagradu za rad na narodnom prosvjećivanju. O M. Radoševiću prenosi vijest iz beogradske Politike da je postao član Radikalne stranke, a A. Kovač-Pfificus odlikovan je ordenom Belog orla V. stepena. Likujući što su svi njegovi protivnici pokazali svoje pravo lice udvorničkih intelektualaca, K. u završnom ulomku napada i stanje opće društvene hipokrizije u kojoj takve kreature figuriraju kao stožerni likovi kulturnog života: »Tu se kod nas čitaju nenapisane drame i u tom našem harmoničnom ambijentu, rijetkom skladu, u krugu profinjenog ukusa naši Skočibuhe javno skaču sa Svetozara na Stipicu, s komunizma u radikale, iz filosofije na unosan rad narodnog prosvjećivanja, uz nagradu od 10 000 Din, iz klevetnika u vitezove Beloga orla V. stepena. A naša otmena publika i lijepa mladost sedi u ubavom vrtu uz zakusku i duhovito ćaskanje i divi se tom igrokazu, što traje od vremena Cvijete Zuzorićeve.«

Novim polemičkim tekstom K. se javio tek potkraj 1925. u dvobroju časopisa za studeni i prosinac; na samom kraju donosi kratki tekst Tri nerešene afere (Književna republika, 1925, knj. II, br. 11-12) u kojemu se osvrće na svoje polemike s. L. Vojnovićem i A. Kovačem te komentira spor Lj. Babića s uredništvom Nove Evrope u koji je i sam uključen. Rezimirajući tok sukoba s Vojnovićem, obavještava čitatelje da je glavni svjedok u toj aferi Mihajlo Ristić umro, a da Vojnović izbjegava sudsko suočenje s Hinkovićem i Krležom, putuje po Evropi i dalje se predstavljajući kao grof te da »namiguje s novom politikom S. Radića«. A. Kovač, pak, uporno ne odgovara na Krležine izazove i optužbe za klevetništvo. K. konstatira da bi ta njegova šutnja morala biti dovoljna da se izvede adekvatan zaključak, ali - primjećuje ironično - »u ovoj zemlji nema logike i nema zaključaka«. U završnom ulomku teksta osvrće se na spor s M. Ćurčinom kojega optužuje da je Babićev crtež izrađen za naslovni list Hrvatske rapsodije (tiskane 1921. u izdanju Nove Evrope) dao prebaciti na knjigu A. Jelačića Ruska revolucija. K. se tim činom osjeća i osobno pogođen jer je tako njegova revolucionarna knjiga povezana s kontrarevolucionarnom. Iz Krležina teksta doznajemo da su se sudionici spora bili dogovorili da cijelu aferu ne iznose u javnost, međutim, sam je Ćurčin sporazum prekršio objavivši na omotu svojega časopisa vlastitu interpretaciju spora (Naši umjetnički temperamenti, Nova Evropa, 1925, 13) tvrdeći da je Babićevo grafičko rješenje Nova Evropa otkupila od slikara pa se ima pravo slobodno njime koristiti, a osim toga crteži na Jelačićevoj i Krležinoj knjizi nisu identični. U sljedećem broju Nova Evropa je objavila i pisma Lj. Babića i ravnatelja Tipografije, u kojoj se tiska Nova Evropa. Babić demantira da je Nova Evropa trajno otkupila njegova autorska prava na spornu naslovnicu, a ravnatelji Tipografije, pak, podupiru Ćurčinovu verziju iznesenu u prethodnom broju njegova časopisa. Ćurčin u komentaru spominje i Krležino pismo, kojim on obznanjuje prekid svih odnosa s časopisom i njegovim urednikom, te izražava žaljenje zbog takve Krležine odluke i što se »tako brzo i tako jednostrano odlučio za svoga starijeg (da li i boljeg?) prijatelja«. Pritom predviđa da cijeli spor neće proći a da K. ne zaspe Novu Evropu »epitetima svoga sočnog rečnika«. U svom prvom polemičkom osvrtu na spor, u sklopu teksta Tri nerešene afere K. se zadovoljio sažetim prikazom biti spora i njegova dotadašnjeg toka, sputavajući sočnost svojega polemičkog rječnika (koji će više doći do izražaja u kasnijim napisima o Ćurčinu), podižući ton tek u zaključku teksta kad kaže da je Ćurčina »konačno jednim privatnim pismom poslao do đavola«. Ćurčin izražava žaljenje što je došlo do nesporazuma s Krležom čijoj je »slavi i Nova Evropa doprinela ponešto« (Kad nekom đavo neda mira, Nova Evropa, 1926, 7). Prigovara Krleži da je on sam prvi narušio dogovor da se s aferom ne ide u javnost jer je pristao da ga Babić na svoju ruku »kao neku istražnu komisiju« povede u Tipografiju zajedno s Cesarcem da ispitaju cijeli slučaj, a potom je Babić njihova svjedočenja iskoristio u podizanju sudske tužbe protiv Nove Evrope. U nastavku teksta točku po točku demantira istinitost Krležinih tvrdnji iznesenih u članku Tri nerešene afere. Na kraju se uvrijeđeno osvrće na Krležinu sintagmu o Ćurčinovu pančevačkom mentalitetu tvrdeći daje uređivačkom politikom Nove Evrope nastojao »oduvek i stalno pobijati svaki plemenski, pokrajinski, i uopšte lokalni mentalitet« te da vjeruje da je njegov mentalitet »mnogo širi i internacijonalniji i od mentaliteta samih naših boljševiziranih komunista, uključujući tu i G. Krležu«. K. mu odgovara u svibanjskom broju časopisa (O pančevačkom mentalitetu M. Ćurčina, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1). U početku teksta ponavlja tvrdnju da je Ćurčin neovlašteno zlorabio Babićevu naslovnicu i dokumentira to izjavom šefa cinkografskog odjela Tipografije Majera. Potom objašnjava što podrazumijeva pod sintagmom pančevački mentalitet: pančevački je mentalitet kad urednik nekog časopisa očekuje od talentirana pjesnika, čijoj je slavi objavljivanjem pripomogao, da uvijek štiti interese svojega urednika, čak i kad su nemoralni. Potom dokazuje kako njegovu knjigu Ćurčin nije tiskao zbog umj. entuzijazma već iz čistog materijalnog interesa: prodajom knjige Hrvatska rapsodija zaradio je čistih trideset tisuća dinara, a Krleži je platio samo dvije tisuće honorara. Kao dokaz amoralnosti i dvoličnosti svojstvenih cijeloj Ćurčinovoj obitelji K. spominje i to da u Beogradu radi kao tajnik industrijske komore Milanov brat Gjoka koji, štiteći kapitalističke interese, obara pravo radnika na osmosatni dnevni rad, dok se njegov brat u Zagrebu pretvara da sa stranica Nove Evrope zagovara socijalnu pravdu. Na kraju postavlja i pitanje što je s novcem koji je Ćurčin prikupljao kao pomoć gladnima u Rusiji te najavljuje da će uskoro detaljno analizirati ideološku strukturu Nove Evrope i samu Jelačićevu knjigu koju smatra kontrarevolucionarnom.

U Novoj Evropi br. 9 Ćurčin je objavio samo kratku bilješku Odgovor M. Krleže u kojoj obavještava čitateljstvo da je Krležin tekst pročitao tek pri zaključenju tekućeg broja te nagovještava iscrpan odgovor na optužbe, osobito onu koja se odnosi na utaju novca pristigla kao pomoć gladnima u Rusiji. Svoj opširan odgovor Ćurčin je tiskao u lipnju 1926. kao separat uz 12. broj Nove Evrope pod naslovom Obračun sa M. Krležom. U tom tekstu iscrpno odgovara na Krležine prigovore: ponavlja još jednom da je Babićev crtež vlasništvo Nove Evrope, a pri izradbi naslovnice čak i nije upotrijebljen izvorni crtež da bi Babić imao pravo zahtijevati odštetu; odbija optužbe da je Nova Evropa reakcionarno glasilo (»Nova Evropa nikad nije bila komunistička, iako se uvek držala znatno u levo«), a ni Jelačićeva knjiga nije antirevolucionarna (čak su i komunistički kritičari isticali njezinu objektivnost); Krležina knjiga Hrvatska rapsodija nije Novoj Evropi donijela nikakav profit; na primjedbu o pančevačkom mentalitetu, koja ga je duboko povrijedila, Ćurčin uzvraća da K. pokazuje »kraj sveg znatnog i izrazitog pesničkog talenta (...) mentalitet razmaženog gimnazijalca« uplećući u polemiku neodgovorno i njegova brata; na kraju s indignacijom odbija Krležine optužbe o utaji novca prikupljena za pomoć gladnima u Rusiji te tvrdi da je novac poslan glavnom povjereniku za pomoć Rusiji i članu Društva naroda dr. Nanzenu. U zaključku Ćurčin napominje da je u trenutku kad je tekst Obračuna sa M. Krležom već bio složen u tiskari dobio u ruke lipanjski broj Književne republike s Krležinim tekstom Polemika sa »Novom Evropom«. Krležino pisanje karakterizira kao »dečačke izlive i neuravnotežene ispade« te se povlači »iz borbe za koju nismo dorasli, upravo za koju smo prerasli, jer nismo više dovoljno mladi ni kočoperni«.

K. u Polemici sa »Novom Evropom« (Književna republika, 1926, knj. III, br. 2) strukturira svoj tekst kao odgovore na četiri bitna pitanja. Najprije se bavi pitanjem naslovnog lista knjige A. Jelačića te konstatira da ostaje pri ranijim tvrdnjama, te da je Ćurčin odbio časni sud i da je on prvi spor iznio u javnost unatoč dogovoru o diskretnom rješenju afere. Na pitanje o odnosu A. Jelačića prema ruskoj revoluciji opširnim citatima nastoji dokazati da Jelačić nije objektivan analitičar već da je pristran u kritičkom prikazivanju boljševika i blagonaklonom slikanju vođa kontrarevolucije. U trećem poglavlju svoje polemike bavi se Ćurčinovom ulogom u prikupljanju pomoći gladnima u Rusiji dokazujući da je on zapravo neprekidno opstruirao tu akciju zbog čega je K. demonstrativno istupio iz odbora. U posljednjem poglavlju teksta bavi se »pitanjem ideološke strukture Nove Evrope« analizirajući prije svega polit. stavove njezina glavnog urednika. Priznaje da mu je Ćurčin omogućio da u njegovu časopisu objavi tekstove u prilog Keroševiću i Cesarcu, ali da u cjelini Nova Evropa nosi oznake »malograđanskog melanža«. Nizom citata Ćurčina prikazuje kao velikosrp. orijentirana jugoslavenskog unitarista, kao intelektualca koji se deklarativno zalaže za socijalnu pravdu, ali surađuje s reprezentantima financijske oligarhije, koji objavljuje ljevičarske pisce, ali podilazi i režimskim političarima. »’N. Evropa’ kakva je danas, jedan je vrlo loše uređeni magazin, upravo pančevačka sitničarija i maloprodaja raznovrsne robe: malo Pribićevićeve politike, malo Krležine beletristike; malo zagrebačkog kongresa, malo: ’šta se čuje’, malo protuslovnih citata, malo zdravica! Sve zajedno: malo pa ništa!« - zaključuje svoj opsežni polemički tekst Krleža.

U istom broju Književne republike K. je Ćurčina napao i u sklopu teksta Kako se kod nas piše o slikarstvu. Međutim, Ćurčin se držao izjave dane u Obračunu sa M. Krležom kako odustaje od daljnje polemike. U sljedećem broju časopisa K. stoga objavljuje kratki članak U spomen polemike sa M. Ćurčinom (1926, knj. III, br. 3) u kojemu konstatira da je Ćurčin svojom šutnjom potvrdio njegove tvrdnje iz Polemike sa »Novom Evropom«. Uvrijeđen Ćurčinovom ironičnom primjedbom o mentalitetu gimnazijalca, te o suradnji u desničarskim glasilima, izjavljuje na kraju članka da doista surađuje i u listovima koji mu povremeno zaustavljaju neke potpisane tekstove, ali na to je primoran jer ne živi od svoje rente, nego od svojega pera. Međutim, nitko mu ne može dokazati da je i u člancima objavljenima u takvim listovima prešao preko svojih programatskih i idejnih demarkacija. Tom polemikom okončana je Krležina veza s Ćurčinom i Novom Evropom, koja je bila vrlo intenzivna i umj. produktivna. Suradnju s Ćurčinom obnovit će tek nakon rata kad će ga zaposliti (kao i još nekolicinu svojih protivnika iz međuratnih polemika) u Leksikografskom zavodu, ali ni ta suradnja neće dugo potrajati jer će zbog polit. motiviranog sukoba Ćurčin napustiti Zavod.

K. je 1926. vodio još nekoliko usporednih polemika. U Obzoru je 11. III. 1926. tiskao polemički prikaz Grafička izložba 8. III. - 20. III. 1926. u kojemu se izrazito kritički osvrće na izložbu grafika mladih lik. umjetnika Augustinčića, Grdana, Pečnika, Mujadžića, Postružnika i Tabakovića braneći tezu da se evr. lik. avangarda pojavljuje kao organski izraz sedamstogodišnjega kontinuiteta a kod nas koji imamo tradiciju dugu jedva šezdeset godina takva »pikasovska, derenska i segonzakovska grafika nije organska pojava«; naš kubizam je stoga »u najmanju ruku suvišan: prvo jer nema podloge; a zatim, nastaje refleksivno i neorganski«. Krležin tekst izazvao je niz polemičkih odjeka u novinama i časopisima; stoga on u Književnoj republici (1926, knj. III, br. 3) pretiskuje sporni članak iz Obzora i osvrće se na napise I. Pasarića, J. Draganića, A. Kaurića, L. Žimbreka, B. Tokina i M. Ćurčina, braneći svoje ocjene iz prikaza Grafičke izložbe te prigovarajući svojim protivnicima zbog neodrživosti stavova, nepoznavanja umjetnosti, proturječnosti itd.

U toku 1925. i 1926. Krležin prijatelj i podupiratelj iz mladih dana, intendant HNK J. Benešić bio je izložen napadima zagrebačkog tiska, prije svega Obzora (V. Lunaček) i Hrvata (L. Žimbrek) zbog kadrovske i repertoarne politike te zbog lošeg financijskog upravljanja kazalištem. Budući da je Benešiću zaprijetila i smjena s intendantskog položaja, u polemiku se uključuje i K., najprije opširnim tekstom u svojem časopisu (Hajka protiv Julija Benešića, Književna republika, 1926, knj. III, br. 2). K. ne ostaje samo na iskazivanju načelne potpore Benešiću, već nastoji temeljito analizirati cijeli sporni slučaj te navodi sve argumente njegovih protivnika. Osobitu pozornost pridaje pobijanju navoda iz dopisa vršitelja dužnosti velikog župana Grabarića ministru prosvjete Radiću, dokazujući da je sam Benešić u Obzoru 23. V. 1926. uvjerljivo odbacio optužbe o nesavjesnom poslovanju kaz. uprave. Iza napada na Benešićevu rastrošnost - tvrdi K. - skriva se nastojanje da se HNK svede na ulogu maloga provincijskog teatra kakva mu je namijenjena u vidovdanski centralistički uređenoj državi. Benešić je, pak, prekoračio budžet (kao što su to učinili, uostalom, i upravitelji beogradskoga i ljubljanskoga kazališta) upravo nastojeći zaštititi vodeću hrv. kulturnu ustanovu i interese hrv. umjetnika. Na kraju članka K. polemizira i s optužbama iz napisa V. Lunačeka, L. Žimbreka i V. Treščeca Branjskoga prepoznajući u njihovim napadima na Benešića i privatne motive. Posebno se osvrće i na ulogu J. Bacha, koji se u ovoj aferi pojavljuje kao potencijalna zamjena za Benešića optužujući upravu kazališta za nesavjesnost; podsjećajući čitatelje na svoju polemiku s Bachom iz 1919, K. mu ponovo poriče kompetenciju za vođenje kazališta optužujući ga kao moralno problematičnu osobu i za polit. udvorništvo i kameleonstvo.

Žimbrek je Krleži odgovorio u Hrvatu 6. i 7. VII. 1926 (Moj odgovor g. Krleži) demantirajući Krležinu optužbu da tekstove protiv Benešića piše s ambicijom da se nametne kao novi dramaturg budućoj upravi HNK; Krleži pak prigovara neobjektivnost i pristranost, citira usput i iskaze pokojnog A. B. Šimića o Krležinoj prevrtljivosti, a aludira i na financijsku korist koju je Krleži donosilo Benešićevo upravljanje kazalištem citirajući Kulundžićevu anegdotu iz kaz. života ispričanu kroz dijalog kaz. direktora i slavnog književnika, skrivena iza inicijala Z, koji zahtijeva honorare za nenapisane drame.

K. uzvraća tekstom K prilikama u hrv. kazalištu (Hrvat, 14. i 15. VII. 1926) uspoređujući troškove beogradskoga i zagrebačkoga kazališta. Konstatira da su troškovi beogradskoga kazališta za milijun dinara veći od zagrebačkoga, a da su oba kazališta premašila predviđene budžete. Upozorava da je Benešić neprekidno dopisima opominjao nadležna tijela Ministarstva prosvjete zbog teške financijske situacije koja može dovesti do zaustavljanja rada te ključne umj. ustanove hrv. naroda. Trošenje izvanrednih kredita i prekoračenje budžeta stoga jest patriotski čin intendanta koji ne dopušta provincijalizaciju hrv. nacionalnog središta. K. dalje upozorava uredništvo Hrvata da obarajući Benešića, unatoč svojoj deklariranoj »federalističkoj politici« zapravo zagovara logiku »nepokolebivog pristaše Svetozara Pribićevića« J. Bacha koji se pojavljuje kao alternacija Benešiću najavljujući poštovanje »vidovdanskog budžeta«, čime - tvrdi K. - zapravo radi protiv interesa hrv. kazališta pa i samog hrv. naroda. Na kraju Krležina članka uredništvo je tiskalo napomenu u kojoj proglašava polemiku okončanom ispričavajući se Krleži zbog načina kako su interpretirani njegovi motivi.

Paralelno s člankom u Hrvatu K. je u Književnoj republici (1926, knj. III, br. 3) tiskao tekst L. Žimbreku, kao odgovor na natpis u Hrvatu br. 1953. od god. VII. u kojemu dokazuje da je ipak Žimbrek anonimni autor članka protiv Benešića u Hrvatu (što on u svojem odgovoru Krleži nije želio otvoreno priznati) te demantira insinuacije kako je od Benešića primao predujmove za nenapisane drame. U istom broju Književne republike objavio je još jedan prilog koji se bavi aferom oko pokušaja smjenjivanja Benešića; u članku Obrat u hajci protiv Julija Benešića analizira po Benešića povoljan tok zbivanja: nova komisija je pregledavši poslovanje HNK ustanovila da nije bilo većih zloupotreba, a sud je povoljno riješio i Benešićevu tužbu protiv lista Hrvat zbog neistinita i uvredljiva pisanja. Uredništvo se Benešiću javno ispričalo ističući da je njegovo vođenje HNK, uključujući i prekoračenje proračuna, bilo u interesu Zagreba i hrv. kulture.

Istodobno se u Hrvatu (br. 1964) javio i J. Kulundžić. Demantirao je Žimbrekovu insinuaciju da je u svojoj humorističkoj crtici Teror imaginarnoga mislio na Krležu, tvrdeći da Krležu poštuje kao »skroz ispravnog i neprikosnovenog čovjeka«.

Usporedno s polemikom u povodu smjenjivanja Benešića K. se polemički osvrće na niz aktualnih zbivanja u politici i kulturi. U Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 1 tiska polemički esej O Stjepanu Radiću. Kao povod poslužila mu je knjiga A. Hikca o Radiću koju ocjenjuje kao neutemeljenu, egzaltiranu apologiju: Hikac piše o Radiću kao o proroku i legendarnoj ličnosti i to baš u vrijeme kad je »taj naš toliko razvikani tribun bio već kraljevskim ministrom i odlikovan ordenom Svetoga Save I. stepena«. Toj knjizi suprotstavlja Cesarčevu studiju u kojoj je s materijalističko-dijalektičkih pozicija provedena analiza svih Radićevih promašaja u polit. djelovanju od početka stoljeća. Radićevu polit. ulogu kritički motri u kontekstu aktualnih polit. zbivanja u jugoslavenskoj državi, a i u svjetlu svih hrv. promašaja i zabluda u XIX. i XX. st. U istom broju Književne republike objavljuje i članak Doživljaj u Metropol-kinu u kojem duhovito opisuje svoj najnoviji sukob s M. Radoševićem koji ga je pokušao nasilno udaljiti s radikalskog skupa održana u Metropol-kinu. K. još jednom ironizira Radoševićevu neurasteniju i polit. ekshibicionizam opisujući njegovo vatreno istupanje protiv korupcije u vladajućoj stranci.

U Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 2 objavljen je dopis potpisan inicijalima E.S. u kojemu se ismijava proslava desetogodišnjice umj. djelovanja slikara M. D. Gjurića. Budući da je u nastavku toga teksta tiskana Krležina polemika sa zagrebačkim lik. kritičarima, vjerojatno je i to pismo bilo objavljeno ponajviše kako bi se ilustrirao nedostatak kriterija u lik. kritičara koji pišu hvalospjeve čak i evidentnim antitalentima poput Gjurića. Međutim, Gjurić je, uvrijeđen tekstom u Književnoj republici, preko svojega odvjetnika M. Radoševića podnio tužbu sudu. U sljedećem broju K. tiska tekst Milenko D. Gjurić traži od »Književne republike« 250.000 D. (slovima dvestotine i pedeset hiljada dinara) odštete u kojemu poriče da je sam autor pisma potpisana inicijalima E.S., ali izjavljuje da stoji iza kritičkih sudova o Gjuriću iskazanih u tom pismu; drži da je Gjurić antitalent i amater, ali to ne smatra klevetom i uvredom već kritičkim sudom. Na kraju teksta donosi i zajedničku izjavu slikara i profesora na Likovnoj akademiji Lj. Babića, V. Becića i J. Kljakovića koji također negativno ocjenjuju slikarski rad M. D. Gjurića. U 4. broju Književne republike K. je tiskao bilješku Milenko D. Gjurić nije dobio 250.000 dinara u kojoj čitatelje časopisa obavještava da je njegovu argumentaciju prihvatio i sud te je Gjurićeva tužba odbačena.

U trećem broju Književne republike za 1926. K. je osim već spomenutih polemičkih tekstova objavio i nekoliko nepotpisanih bilježaka polemičkoga karaktera. U bilješci Jedan Hrvat, koji je zakasnio na Kosovo ironizira članak slikara O. Ivekovića o bitki na Kosovu tiskan u vidovdanskom broju zagrebačkih Novosti (27. VI. 1926). U bilješci Nekoliko reči uz pesmu »Mi smo« od M. Marjanovića ruga se pjesništvu M. Marjanovića označujući ga kao lijevoga građanskog liberala, publicista i kritičara koji je punih dvadeset godina držao u Hrvatskoj istaknute pozicije protiv napada tamnih i reakcionarnih sila, ali koji kao pjesnik potpisuje diletantske pjesme što ih ni jedan dečko stariji od šesnaest godina ne bi potpisao. U bilješci Zašto je Vladimir Nazor umirovljen? K. protestira protiv odluke ministra prosvjete S. Radića o umirovljenju »klasika hrvatske književnosti« V. Nazora, te zahtijeva od DHK da zaštiti interese svojega uglednog člana. U bilješci Pogl. gospodin doktor Dragutin plemeniti Domjanić de Zelina et Krče, većnik Kr. sudbenog stola, vitez Reda svetoga Save III. stepena »Za književne zasluge«, član Jugoslavenske akademije, predsednik Matice hrvatske, itd., itd, misli o Ruskoj revoluciji ovako ruga se stihovima D. Domjanića o ruskoj revoluciji. U Ljubavi ptica, pak, ironizira popratni tekst reklamnog prospekta za novu zbirku pjesama G. Krkleca.

U sljedećem broju časopisa K. se još jednom ironijsko-polemički osvrće na I. Vojnovića u nepotpisanom članku Podvorenje Ivi Vojnoviću(Književna republika, 1926, knj. III, br. 4) komentirajući vijest iz lista Riječ o posjetu američkih studenata I. Vojnoviću pri čemu su ga molili za dopuštenje da objave njegova djela u Americi. K. pak citira negativan sud tal. kritičara Tilghera o tal. prijevodu Gospođe sa suncokretom pokazujući da strana kulturna javnost nema nimalo dobro mišljenje o Vojnoviću, te poentira tekst ironizacijom njegove megalomanije.

U 6. broju Književne republike K. pretiskuje tekstove iz Starčevićeve knjige Nekolike uspomene te iz Maretićeva teksta u povodu postavljanja Strossmayerova spomenika u Zagrebu. Smisao tih dvaju reprinta (Ante Starčević o Strosmajeru i Maretić o jugoslavenskoj idei) usmjeren je protiv hrv. paktiranja sa zastupnicima jugoslavenskog integralizma uz otvorene aluzije na tada aktualan ulazak S. Radića u vladu. Ta dva reprinta poslužila su zapravo kao uvod u Krležin polemički esej Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće (I. Odlomci predgovora jedne studije o hrvatsko-srpskom problemu; II. O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva) u kojem, analizirajući tisuću godina hrv. povijesti, uočava kao bitnu odrednicu nesposobnost hrv. polit. prvaka da formuliraju autentični projekt nacionalne suverenosti, već pogreškama svoje politike i kompromiserstva neprekidno ulaze u državne asocijacije u kojima Hrvatska zauzima podređen položaj. I u tom tekstu K. podvrgava oštroj kritici Radićev polit. pragmatizam i njegovo prihvaćanje ministarske dužnosti; nazivajući ga posprdno »luđakom Stipicom«, optužuje ga za polit. nedosljednost i nedoraslost ulozi polit. vođe Hrvata.

Istu temu K. varira i u tekstu O našoj inteligenciji (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 1) portretirajući tipski uzorak hrv. intelektualca i opisujući mijene polit. ideja kojima se on oduševljava. U istom broju tiskao je i tekst Sergej Aleksandrović Ivanov novinar i književnik u kojemu je napao predsjednika Jugoslavenskog novinarskog udruženja K. Kovačića zbog neadekvatne zaštite slobode tiska rugajući mu se istodobno zbog bavljenja trivijalnom literaturom. U tom broju Književne republike tiskao je još nekoliko polemičkih priloga. U tekstu Riječ-dvije o Kečirasabu i o našoj domaćoj kečirasabovštini napada još jednog od prvaka HSS-a Đ. Basaričeka, ironično se pritom poigravajući njegovim pseudonimom-anagramom Oruđ Kečirasab, optužujući ga zbog konverzije polit. stavova (»iz republikanca postao je monarhist, a iz optužitelja Bože Maksimovića branitelj tog srpskog -h-s-ministra«). Kao i kad analizira Radića, i o Basaričeku govori kao o tipu promašenoga, kompromiserskoga i nedosljednoga nacionalnog političara. U članku Interpelacija Grge Angjelinovića o antimilitarizmu komentira napad narodnog poslanika G. Anđelinovića na knjigu M. Pavleka Miškine Za svojom zvijezdom. Anđelinović je iskoristio izlazak te knjižice u izdanju Seljačke sloge da optuži ne samo Miškinu već i HSS da propagiraju antimilitarizam i time slabe jugoslavensku obrambenu moć. Nakon teksta Anđelinovićeve interpelacije K. prenosi i odgovor Doma, glavnoga glasila HSS-a, u kojemu se poriče da HSS stoji iza antimilitarističkih stavova, a Anđelinoviću prigovara što prokazuje jednoga darovitog seljačkog pisca, koji ne izražava službene stavove HSS-a, a istodobno prešućuje organiziranu komunističku djelatnost M. Krleže. Potom K. citira Miškininu izjavu danu Jutarnjem listu kojom on poriče da je njegova knjiga usmjerena protiv obrambene moći jugoslavenske vojske te izražava svoje poštovanje prema »uzvišenom vojnom staležu«. Nakon tih citata oštro napada prije svega HSS i S. Radića te njegovu nedosljednu, kapitulantsku politiku: (»Sve što Stipica denuncira mene kao komunistu je kapitulacija, jer što ima on rojalista i vladinovac da upire na moju republikansku malenkost?«). Kapitulantstvo prepoznaje i u polit. djelovanju Anđelinovićevu, s kojim je drugovao u vrijeme I. svj. rata kad je Anđelinović bio suradnikom Hrvatske države da bi potom izdao njezine ideale, a ruga se i Miškini kojega njegova stranka prisiljava na izjavu protiv vlastite knjige.

U tekstu Ivo Vojnović postao je anarhista s polemičkom ironijom komentira Vojnovićev intervju u listu Slobodna tribuna u kojemu stari pisac izražava nezadovoljstvo moralnim krahom koji je u novoj državi doživjela jugoslavenska nacionalistička omladina, a razočaran je i situacijom u kulturi koja je obilježena strančarstvom i nepoštenjem. Krleži osobito smeta Vojnovićevo zalaganje protiv materijalizma, a također i proglašavanje svih časopisa nepoštenim. Vojnovića smatra piscem koji nije vjerodostojan moralni arbitar a i vrlo je ograničene sposobnosti razumijevanja aktualnih zbivanja.

U kratkom tekstu Jagić o Jovanu Cvijiću K. se obara na pisanje J. Cvijića »koji je otkrio srpski Dubrovnik i ostalu slovensku Dalmaciju« te citira Jagićevo pismo iz 1906. u kojemu veliki filolog govori o Cvijićevoj sklonosti da u znanstvena razmatranja unosi srp. ekspanzionističku ideologiju.

Drugi broj Književne republike za 1927, koji izlazi 15. IV., u završnom dijelu također donosi nekoliko polemičkih Krležinih članaka. U tekstu Izveštaj M. Marjanovića o našem književnom vodostaju ironizira Maijanovićevu metaforiku u studiji Iza Šenoe. Osobitu pozornost posvećuje Marjanovićevoj usporedbi hrv. književnosti s tokom rijeke. U pozadini Krležina napada nisu samo Marjanovićev stil i kritičarska metoda već prije svega njegovi polit. stavovi, »južnoslavensko-kosovska propaganda i spiritizam, teosofija i neoidealizam«. Marjanovićem se K. bavi i u članku Tajna vidovdanskog misterija. Odgovarajući na Marjanovićev članak u Novostima (u kojemu je optužen zbog hrv. separatizma), K. u ovom tekstu citira izvještaj F. Brauma, povjerenika Narodnog vijeća SHS za financije u miru koji pokazuje da su porezi u Srbiji neusporedivo niži nego u Vojvodini i Hrvatskoj te da su neravnopravnost i srp. dominacija ekonomska činjenica, a ne posljedica nečijih separatističkih stavova. K. je autor i nepotpisanog teksta Kako se kod nas piše o književnosti, podnaslovom označena kao Pismo K. Republici. Najprije podvrgava kritici Hrvatsku čitanku za više razrede srednjih škola D. Bogdanovića prigovarajući piscu zbog nekompetentnosti (između ostalog ne prihvaća ni njegovo svrstavanje Plamena među futuriste, ekspresioniste i dadaiste); potom analizira i Lunačekovu kritiku te knjige ironizirajući kritičarev stil i nesuvislost te zaključuje: »Tako V. Lunaček već dvadeset i pet godina piše jednu rečenicu neshvatljiviju od druge i to se zove kod nas pisati kritiku.«

U istom broju Književne republike objavili su A. Cesarec, Đ. Cvijić i K. Horvatin tekst Jukićev atentat i Dragan Bublić u osvetlenju svoga »Atentata«, u kojemu kao sudionici atentata na Cuvaja komentiraju Bublićev roman posvećen tom događaju te polemiziraju s piscem zbog krivog predstavljanja atentata; Bublića izravno optužuju da je surađivao s policijom. Bublić je na to pokrenuo tužbu protiv njih trojice, ali je ubrzo potom poslao pismo uredništvu časopisa u kojem priznaje svoje denuncijantsko djelovanje i ispričava se mladošću i strahom. Međutim, Bublić ipak nije odustao od svoje sudske tužbe, parnica je održana, ali je i zaustavljena u trenutku kad je odvjetnik Književne republike H. Hinković zaprijetio da će pročitati u sudnici Bublićevo pismo uredništvu časopisa; na to je parnica prekinuta a Cesarec, Cvijić i Horvatin oslobođeni su svake krivnje.

U posljednjem broju Književne republike (1927, knj. IV, br. 3-4) K. je objavio tekst Slučaj Dragana Bublića u kojemu opisuje tok čitave afere i donosi Bublićevo pismo uredništvu. U istom broju donosi još nekoliko kratkih polemičkih priloga. U tekstu Upit g. Krešimiru Kovačiću predsedniku Jugoslavenskog nov. udruženja poziva Kovačića da preda demisiju na mjesto predsjednika J.N.U. optužujući ga za licemjerje: nastupa kao jugoslavenski integralist zaboravljajući da je 1914. bio svjedok optužbe u procesu protiv G. Principa i drugova. U tekstu Pobjeda krijeposti, naslovljenu po romanu A. Tresića-Pavičića, upućuje ironičnu dobrodošlicu tom piscu i ambasadoru, koji se upravo vratio iz Amerike, rugajući se njegovu antisemitizmu i antisocijalističkim idejama. U tekstu Jugo-akademik gospodin Domjanić prevodilac Verlena i sokolaš K. citira Domjanićevu prigodnicu Naraštaju, zdravo posvećenu jugoslavenski orijentiranim sokolašima. Ironizira potom njegovo shvaćanje poezije i polit. ideje te osporava vrijednost njegovih prijevoda Verlaineove poezije. Članak Događaj u zemlji Krobociji: »Odbor za pomoć gladnima u Rusiji« posvećen je neefikasnosti rada Odbora koji ni nakon šest godina rada nije prikupljeni novac predao Rusima; pritom najoštriji prigovor upućuje jednom od pokretača te akcije M. Ćurčinu. U tekstu Donadini, Dostojevski i Ivan Nevistić osvrće se na Nevistićevu knjigu Studija o književnom razlomku posvećenu U. Donadiniju. K. i Donadinija i Nevistića doživljava kao protivnike, jer su pisali oštre negativne kritike o njemu; stoga se pojavom Nevistićeve studije koristi kao povodom da izloži svoje sudove o toj dvojici pisaca: o Donadiniju koji je bio »paranoidan u životu, a u knjizi savršeno dosadan, verbalan i papirnat« te o Nevistiću kao precioznoj neznalici. U članku P.E.N. objašnjava zašto je odbio poziv tajnika zagrebačke sekcije PEN-kluba Đ. Dimovića da postane članom te organizacije. Ironizirajući formulaciju iz poziva kako je svrha te organizacije da »gaji društvenost i priređuje večere«, K. izjavljuje da njemu nije nikakva čast sjediti za istim stolom s Dimovićem, I. Nevistićem, S. Cihlarom, D. Bublićem, K. S. Gjalskim i drugim piscima o kojima on ne misli ništa dobro.

Odlukom Kraljevskog državnog odvjetništva Književna republika je »zaustavljena« 23. VII. 1927 (jer je »vršenjem komunističke propagande pozivala građane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone«). Dva dana potom podnesena je i tužba protiv Krleže kao odgovornog urednika. Međutim, na glavnoj raspravi 30. XI. 1927. donesena je oslobađajuća presuda. Premda se Državno odvjetništvo na tu presudu nije žalilo, K. odustaje od daljnjeg izdavanja svojeg časopisa. Time završava jedno iznimno plodno razdoblje u njegovoj polemičarskoj djelatnosti.

Razdoblje 1928-45. Nakon prestanka izlaženja Književne republike K. postaje stalnim suradnikom Književnika u kojemu objavljuje polemički članak O Ivanu Meštroviću (1928, 3) u kojemu podvrgava oštroj kritici Meštrovića kao proroka »Religioznog Stvaranja Države« koji je svojom apologijom vidovdanskog misterija pogubno djelovao na niz sljedbenika; god. 1930. tiska tekst Pro domo sua (br. 2) kao odgovor na niz napada i s lijeve i s desne političke opcije. Dvije godine poslije u knjizi Moj obračun s njima objasnio je da je taj članak napisao »(...) kao uvod u svoju studiju o našoj kazališnoj kritici (...). Progovorio sam u svojoj vlastitoj stvari da se obranim od pritužaba predanih vlastima, od raznovrsnih kleveta, laži i podvala (...)«. U njemu se K. osvrće na nekoliko kritika njegova dram. rada, posebno Gospode Glembajevih. Spominje dopis Kluba hrvatskih književnika u Osijeku koji od Policijske uprave traži zabranu izvođenja Gospode Glembajevih ili javnu izjavu autora da se pod »'Glembajevi' ne misli gdja Josipa Glembay (koja živi u Osijeku, op. m.) niti njezina rodbina«. Komentar je Krležin: »Ovaj dokumenat naše književne civilizacije preštampao sam kao sliku vremena u kome imam čast da pišem svoje drame.« Osvrće se i na poglavlje o poznatoj aferi Diamantstein u knjizi Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (1929) V. Koraca koji ga optužuje da je njegov Plamen primio od Bele Kuna 20 000 kruna te na neistinite tvrdnje da gradi vlastitu kuću (Miroslav Krleža gradi kuću!, Hrvatska straža, 28. XII. 1929). Reagira i na napis E. Dimbacha u vezi s premijerom Gospode Glembajevih u Osijeku (Miroslav Krleža na osječkoj pozornici, Hrvatski list, 18. XI. 1929) u kojem Dimbach dramu naziva »kriminalnim djelom« a Krležu čovjekom koji je »zatajio svoju prošlost«. S ogorčenjem odbacuje i napade lijevih, »marksista«, koje započinje S. Tomašić člankom Glembajevština i Klanfarština (Marginalije uz književni rad M. Krleže), Socijalna misao, 1929, 12, a tim napadima pridružila se člankom M. Ujevića »Delikatnosti« g. Miroslava Krleže i klerikalna Hrvatska straža (21. IX. 1929). Napade nastavlja D. Bublić u članku Književna ćaskanja s podnaslovom Ljudi katoličke akcije obračunavaju s M. Krležom radi dra Klanfara (Slobodni glas, 23. IX. 1929) nadovezujući se direktno na Ujevićev tekst.

Krležin se komentar svih tih napada svodi na misao »o neobično niskom i izvanredno neznalačkom soju onih naših javnih lica koja pod svojim potpisima i šiframa štampaju po novinama neke nepismene sastavke (...)« istodobno ističući kako nam je književnost na niskoj razini (»do Kranjčevića nije bilo knjige«) i kako je »u krizi ona pojava koja stoji između književnika i publike: novinska kritika i njen Menschen material!«, dok sve napade na svoje drame i sebe naziva »klevetama, laži, podvalama, uvredama i drzovitosti«.

Nakon objavljivanja tog članka K. u veljači iste godine prekida suradnju s Književnikom jer mu urednici nisu htjeli objaviti spomenutu studiju o kaz. kritikama J. Horvatha, urednika Jutarnjeg lista te R. Maixnera, urednika Obzora - zbog žestokih napada kritike na njegov članak Pro domo sua. (Podjednako su negativno reagirali i građansko-liberalni Obzor i lijevo orijentirana Socijalna misao.) U međuvremenu K. je u Glazbenom zavodu 9. IV. 1930. održao predavanje O našoj kazališnoj kritici pred premijeru Lede, a u organizaciji Kluba slavistike u Zagrebu. Bio je to, očigledno, dio njegove neprihvaćene studije za tisak u Književniku. Međutim, već u listopadu ponovno surađuje u Književniku, pošto je novo uredništvo javno priznalo svoju pogrešku. Tu je objavljen zaključni dio spomenuta predavanja (O našoj kazališnoj kritici, Književnik, 1930, 10). U tom članku K. raspravlja o aktualnoj hrv. kaz. kritici ocjenjujući je posve negativno. Ona je zapravo »novinski riport« - što nije književna ocjena. Naša je kaz. kritika po Krležinu mišljenju metafizička umjesto da bude konkretna, ona donosi samo senzacionalističku stranu kaz. zbivanja, dok »originalnost njihovih (kritičara, op. m.) ideja, zamisli i asocijacija je isprazna«. Za dobru kritiku potrebno je bogato knjiž. iskustvo, a naša kritika u jezičnom izrazu kasni nekoliko desetljeća. Riječju, karakteristika je suvremene knjiž. kritike »(...) četiristogodišnje zakašnjenje u pitanju veltanšaunga s izrazitim malograđanskim zbunjenim naglaskom«.

U Književniku (1930, 11) K. započinje i polemiku s R. Maixnerom. U članku Slučaj gospodina Rudolfa Meixnera reagira na Maixnerovu (uredničku!) recenziju časopisa Književnik, br. 2 (Nove knjige i časopisi, Obzor, 1. II. 1930) u kojoj se osvrće na Krležin članak Pro domo sua. K. je zapravo ogorčen na Maixnera koji je u Obzoru 15. II. 1929. objavio negativnu kritiku Gospode Glembajevih, a posebno je uvrijeđen na aluzivnu rečenicu da je »put od domobranske vojarne do Gornjega grada prilično strm!« Izvrgavajući ruglu Maixnerove kaz. kritike (posebno u vezi s gostovanjem bečkog Burgtheatra), analizirajući rečenicu po rečenicu, K. ipak prije svega polemizira s Maixnerom »kao društvenom pojavom, a ne kao kazališnim kritikom«, aludirajući na njegovo pseudofeudalno podrijetlo. Napad K. zaključuje tvrdnjom da je iznošenjem neistina i pljuvanjem Maixner samo pokazao kako je tipičan primjer vremena koji »piše staroobzoraškim jezikom iz vremena Derenčinovih«. Maixner odgovara Krleži na njegov napad tekstom Još o g. Krleži (Obzor, 3. XI. 1930), ponavljajući uglavnom svoje negativno mišljenje o njemu i njegovim dramama. K. mu je uzvratio člankom O pameti gospodina Rudolfa Ivanovića Meixnera (Književnik, 1930,12). Ironično se izražavajući o njemu kao »gornjogradskom predstavniku naše književnosti«, a o sebi kao »nepismenom kadetu iz donjeg grada« (aluzija na Maixnerovu rečenicu iz kritike o Gospodi Glembajevima) - K. mu spočitava da laže o njegovu »građanskom blagostanju«, te krivotvori citate (na primjeru Krležine studije o Marcelu Proustu); zaključuje daje u njegovim kritikama sve »nepouzdano, neistinito, zbunjeno, jalovo!«

I na taj Krležin tekst Maixner odgovara člankom / opet o g. Krleži (Obzor, 2. XII. 1930). Prekoravajući Krležu zbog »žučljivih napada«, uglavnom se brani od njegovih objeda ponavljajući kako je njegov glembajevski ciklus loš, stil smušen i nerazumljiv, te zaključuje da je »krivulja razvitka g. Krleže već prešla svoj najviši uspon«.

K. dalje nije odgovarao. Razlog tome objasnio je nakon dvije godine u knjizi Moj obračun s njima ponovno objavljujući tekst O pameti gospodina Rudolfa Ivanovića Meixnera: »(...) A poslije toga više nisam mogao da se javim u tom pitanju jer su me iz 'Književnika ’ ponovno isključili. Jedini način da se objasnim s tim neobično dobro odgojenim džentlmenom bio je da i njega uvrstim u ovu knjigu.«

U istom broju Književnika (1930, 12) objavio je još jedan polemički članak: Nekoliko rečenica gospodina Stanka Tomašića. I taj tekst ide u okvir Krležinih razmišljanja o suvremenoj kaz. kritici. Analizirajući kaz. kritike S. Tomašića (o glumcima Papiću, Wegneru, Paviću, Strindbergovoj drami Uskrs i dr.) - koji »piše o meni više-manje negativno više od sedam godina« - svrstava ga u red promašenih kritičara kao što su Maixner i Horvath. Po Krležinu mišljenju Tomašić je »simptom stanja naše kazališno-kritičarske prosječnosti (...) po rječniku i frazeologiji, po bistrini izražavanja, po snazi logike i po neistinitosti«.

Do 1932. K. se ne javlja novim polemičkim člancima. Od prosinca 1930. do studenog 1931. on radi na knjizi Moj obračun s njima. Koncepcija knjige se tijekom rada dosta mijenjala, a u javnosti se pojavila, nakon zadržavanja u državnom odvjetništvu, 16. I. 1932. izazvavši veliku pažnju javnosti.

U uvodu Mog obračuna s njima naglašava kako u toj knjizi ne brani»(...) sebe od književne kritike, nego od klevetanja i pljuvanja koja s književnom kritikom ne stoje ni u kakvoj vezi«, a napisao ju je »zbog onih koji dolaze« da vide »(...) kako je zapravo izgledala naša književna civilizacija koncem trećeg decenija dvadesetog vijeka«, naglašavajući posebno da je aktualna knjiž. kritika »smiješno nepismena, pristrana i zaostala«. U knjizi ponovno objavljuje nekoliko polemičkih članaka iz Književnika (Pro domo sua, O pameti gospodina Rudolfa Ivanovića Meixnera, Nekoliko rečenica gospodina Stanka Tomašića i O našoj kazališnoj kritici). Većina ih je preuređena ili nadopunjena: Pro domo sua proširen je jednim odlomkom; O našoj kazališnoj kritici ilustriran je u nastavku primjerom ocjene Lede K. Mesarića Krleža klafra... (Riječ, 19. IV. 1930) sa zaključkom da »Krleža piše nemoguće drame«; Slučaj gospodina Rudolfa Meixnera podijeljen je u dva zasebna članka: prvi dio ostao je pod istim naslovom, drugi je naslovljen Kazališne kritike gospodina Meixnera, urednika »Obzora«; iz Nekoliko rečenica gospodina Stanka Tomašića izostavljen je odlomak gdje K. najavljuje da će o S. Tomašiću i K. Mesariću pisati doskora iscrpnije u formi knjige. Slijedi, kako K. piše: »(...) U toj knjizi kronološki izlažem kakvim su se redom razvijale stvari do tog jednoglasnog 'obračuna sa mnom', a natpis gospodina Kalmana Mesarića (misli se na tekst Krleža klafra..., op. m.) uzeo sam posebno za podlogu razmatranja o sebi samome zato jer je taj njegov prerez mog moralnog i književnog profila najznačajniji za metode kako se kod nas pišu 'književne kritike'.« Taj članak K. donosi u cijelosti. U knjizi objavljuje i članak Urednik »Jutarnjeg lista« g. Josip Horvath kao kazališni kritičar koji mu svojedobno Književnik nije htio objaviti. K. ponajprije ustvrđuje kako »(...) Po načinu izlaganja svojih misli, po dubljini logike, po učenosti i po prirođenoj duhovitosti, gospodin Josip Horvath ne razlikuje se od Rudolfa Meixnera ni po čemu (...)«. U nastavku na citatima iz Horvathovih kritika dram. predstava, glumačkih interpretacija na zagrebačkoj pozornici te djela pojedinih pisaca (od Šenoe do Shakespearea i Goethea) pokazuje besmisao i nelogičnost njegovih kritičkih napisa kao tipično obilježje tadašnje hrv. kritike, posebno kazališne. U povodu kritičkih napisa o predstavi Lede (1929), a koju je »naša kazališna kritika otklonila jednoglasno«, K. se u članku Sjajne plovke gospodina doktora Ive plemenitoga Brlića osvrće na njegov napis o Ledi, Novosti, 15. IV. 1930, ne toliko zbog negativne kritike, nego što ga Brlić naziva »erotskim defetistom«. I opet istim postupkom kao i u slučaju Maixnera i Horvatha, na primjerima iz Brlićeva teksta ironizira njegovo pisanje, posebno ga ismijavajući zbog panegirika Mereškovskom u povodu njegova boravka u Zagrebu, a o kojemu K. ima posve negativno mišljenje.

Nakon članka O našoj kazališnoj kritici s dodatkom Mesarićeva kritičkog napisa Krleža klafra... slijedi nekoliko Krležinih »obračuna«, u osnovi inspiriranih sadržajem Mesarićeva članka. U napisu Slučaj direktora drame gospodina Bacha piše o svojim polemikama s J. Bachom u Plamenu 1919. - od vremena kad ga je Bach proglašavao »najsmionijim dramskim pjesnikom« (Obzor, 24. I. 1919) do odbijanja da na zagrebačkoj pozornici izvede njegove drame. Odgovarajući na spomenuti Mesarićev članak i na kritiku V. Jurkovića (Slobodna tribuna, 18. IV. 1930) - koji su kritizirali Krležu da je u svojim polemikama »brutalno i neodgojeno« vrijeđao Bacha, K. se argumentirano brani. Istodobno spominje i incident u kazalištu kad je napustio predstavu aktovke Rod P. Pecije Petrovića, negativno ocjenjujući ne samo taj komad nego i cjelokupno hrv. dram. stvaralaštvo. Odgovarajući Mesariću na njegovu tvrdnju kako se prema Bachu odnosio s problematičnom etičnošću, K. ustvrđuje kako je do kraja u tom sukobu dosljedno branio svoja mišljenja o Bachu.

Na svojedobne insinuacije i optužbe da je o austr. generalu i vojskovođi Franzu Conradu von Hotzendorfu pisao panegirik (Obzor, 28. IV. 1915) K. se ponovno osvrće u feljtonu Panegirik à la minute barunu Konradu i o stvarima koje su s tim Panegirikom à la minute u neodvojivoj vezi. I taj je članak izazvan tekstom K. Mesarića Krleža klafra... (Riječ, 19. IV. 1930) u kojemu ovaj - kao i neki drugi Krležini polemičari prije (J. Bach, A. Kovač) - napada Krležu kao austrofila i slavitelja generala. K. ponavlja svoje odgovore pa tvrdi da je njegov feljton »pisan Ezopovim jezikom, više među recima«, da je »pisan u veselom skerco-raspoloženju, u očekivanju austrijskog sloma«, te »kako nitko živ i relativno normalan, čitajući te retke, ne može a da ne osjeti kako između tih slova izbija u svakoj rečenici neprikrivena ironija«. Opširnim komentarima, iznošenjem vlastite biografije od 1908. do 1915, te apostrofiranjem Mesarića koji piše »neistinite i nečiste rečenice« K. ponovno tiska taj svoj inkriminirani feljton o Conradu da bi Mesariću dokazao da nikada nije bio austrofil i pobornik rata; u nastavku knjige objavljuje i odlomke feljtona Narod koji gladuje, a koji je prvotno bio zaplijenjen u Hrvatskoj njivi (1917, 39). U njemu kritizira austr. vlast da ne mari za narod čiji sinovi sudjeluju u ratu (»Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Lika, Primorje, Istra umiru od glada!«) te donosi u cijelosti tekst jedne molbe za pomoć na koju iz Beča nije bilo odgovora. U knjizi slijedi napis O primanju novca od Diamantsteina, o ženi osumnjičenog književnika i drugim stvarima. I u tom se članku K. osvrće na spomenuti Mesarićev polemički članak, još jednom (kao i u Pro domo sud) odbijajući optužbe da je primio novac od Diamantsteina (u vezi s Koraćevom optužbom). Brani se od Mesarićevih insinuacija kako je njegova popularnost izgrađena na nizu skandala, misleći pritom na svojedobni Krležin protest protiv potpukovnika Kvaternika i na napis o I. Vojnoviću (Književna republika, 1924, knj. I, br. 4).