PROHASKA, Dragutin

PROHASKA, Dragutin, književni kritičar i povjesničar književnosti (Osijek, 7. V. 1881 - Prag, 16. IX. 1964). Studirao slavistiku i germanistiku u Beču, bio gimnazijski profesor u Zagrebu, a od 1920. lektor i nastavnik na sveučilištu u Pragu. Odmah po dolasku u Zagreb (1905) počinje književnokritičku aktivnost, koja je dosegla vrhunac u utjecaju što ga je imao na uređivanje Hrvatske njive (1917-19). Prohaskino shvaćanje književnosti obilježeno je neujednačenošću, linearnim sistematizacijama i svojevrsnim moraliziranjem koje dolazi do izražaja i u pokušaju analitičke kritike (npr. o I. Vojnoviću) i u ambicioznijim raspravama (Dostojevski). Posebice izražen njegov književnopovijesni interes dokumentiraju Studija o baroku u našoj književnosti, pa Das kroatischserbische Schrifttum in Bosnien und Herzegovina, gdje se bavi i bogumilima o kojima će ponovo pisati 1914. u Problemu slavenske kulture. Sinteza Pregled savremene hrvatskosrpske književnosti objavljena je u Zagrebu 1921. te u Pragu 1928.

Prohaska je među onim kritičarima koji oduševljeno uočavaju pjesnički talent mladoga Krleže. U prvom broju Hrvatske njive upozorava na posljednji četverobroj Savremenika iz 1916. u kojem je tiskana Podnevna simfonija čijeg autora, Miroslava Krležu »stavlja u isti genre s Ivom Vojnovićem«, kao »prvoga jakog nasljedovatelja«. Vjerojatno je zaista Krleža bio »duboko dirnut tom pohvalom« (Lasić), jer mu je uskoro nosio svoje rukopise, ali ima naznaka da je već 1917. kod Prohaske uočio odbojne crte s kojima će 1919. obračunati u bezobzirnoj polemici kao negativnoj kulminaciji njihova odnosa. Naime, početkom listopada 1917. prisustvovao je zagrebačkoj proslavi Vojnovićeve obljetnice i o tome pisao u Slobodi (Jedna dekorativna laž). Nije mu se još, doduše, »bilo otkrilo« tko je Vojnović, ali je činjenica da gaje držao »umjetnikom«, a sam Prohaskin govor na proslavi uzimao je dobrohotno i s razumijevanjem za »njegovu sveslavensku duhoborsku perspektivu«. U Davnim danima, međutim, ista je stvar prikazana bitno drukčije: Prohaska se izgubio u »panoptikumu Sveslavjanštine«, lutao po svojoj »čudnoj građevini«, a onda »bezlično nestao« (Dnevnik 1914-17. Davni dani I, Sarajevo 1977, str. 284-285).

Koncem studenog 1917. cenzura je u Njivi zaplijenila članak Narod koji gladuje, a uredništvo obavijestilo čitatelje daje sporni tekst bio iz pera »jednog našeg poznatog književnika«, ali se K. sjeća kako se »nisu uznemirili (...) čak ni Dragan P. To su politikanti koji računaju s danima koji dolaze« (Iza kulisa godine 1918).

U to doba Prohaska piše gotovo o svemu što je K. objavio. Prvo o Panu kojega je čitao još u rukopisu. Smatra da je Krležina namjera nadići antitezu Pana i Crkve, a formu u kojoj se to realizira naziva »artiz-mom«. Antitezi se kao oblikotvornom principu vraća u prikazu Triju simfonija i osobito Hrvatske rapsodije. Od euforičnog entuzijazma Prohaskina se kritika Krležinih djela razvija preko prigovora »burnosti talenta« ili shvaćanju »hrvatskog Genija« do nejasne tvrdnje da je Cristoval Colon antikomunistički intoniran i zamišljen s »vansocijalnog stanovišta«. Prohaska i K. su vjerojatno razgovarali o Kolumbu još dok je bio »u zamisli«, jer je u skoroj polemici, iako izravno nepotaknut, K. upozorio Prohasku na isključivost svoga autorstva te legende. Polemika je planula povodom Plamena koji je Prohaska napao najviše zbog Hrvatske književne laži i Krležine »negacije« »preporoda«, ali je unijela u sebe i njihov prethodni odnos, te nepomirljivost shvaćanja. Od te nepomirljivosti dviju pozicija pošao je K. u svom prvom odgovoru, uzimajući Prohasku za tip svijesti, a ne autorsku osobnost.

Polemika je trajala od početka veljače do konca travnja 1919, a nastavljena je u srpnju iste godine. Prohaska ju je vodio u svojoj stalnoj recenzentskoj rubrici Među časopisima u Jugoslavenskoj njivi, dok je K. (uz jedan Cesarčev tekst) odgovarao uglavnom u Plamenu. Prohaskini prilozi su opširni, prožeti citatima i pokušajima logičkih elaboracija, a Krležini kratki, aprioristički i negatorski. Prohaska je tvrdio da su njegovi radovi o bogumilima otkrili taj pokret Krleži, te da je K. zloupotrijebio njegovu ideju. K. je pak odbijao to tumačenje, smatrajući Prohaskino bavljenje bogumilima, kao i sav njegov rad, kompilatorstvom od kojega se nema što nasljedovati. Prohaskin pokušaj da nakon skupštine DHK u lipnju - i njena prešutnog izvrtanja smisla zahtjeva za prosvjedom protiv cenzure što ga je tom Društvu uputilo uredništvo Plamena (Pismo odboru DHK) -iskoristi nabujali građanski otpor spram Plamena, prikazujući njegov nastup izrazom megalomanije i neznanja, samo je produbio Krležin odijum, iz kojega izvire metafora »prohaskaid« (Moj obračun s njima) za mediokritetstvo.

Tek je 50-ih godina, kad mu se Prohaska javio pismom, K. odgovorio gotovo emotivno, ali ta emocionaliziranost nije bila trajnijega karaktera jer je već umrlog Prohasku u Zapisima sa Tržiča definitivno vidio u »ogromnoj masi mulaca i talaca pred oltarima evidentnih kriminalnih laži«.

BIBL. M. K.: Gospodinu Prohaski (i svim Prohaskama ove božje kugle), Plamen, 1919, 4; Smrt gospodina Prohaske, ibid., 8; Našem prijatelju Amicusu, ibid., 14; Ispravak, Jugoslavenska njiva, 1919, 11; Pisma, Sarajevo 1988, str. 245-246.

BIBL. D. P: »Savremenik«, Hrvatska njiva, 1917, 3; Miroslav K.: »Pan« (Naklada piščeva), ibid., 7; Miroslav Krleža: »Tri simfonije« (Savremeni hrvatski pisci, knj. 40. Izdaje Društvo hrvatskih književnika. Zagreb 1917), ibid., 25; Miroslav K.: Hrvatska rapsodija (»Savremenik« br. 5. t.g.), ibid., 26; M. Krleža: Hrvatska rapsodija. Zagreb 1918, Jugoslavenska njiva, 1919, 3; Među časopisima, ibid., 6, 10, 14, 17; Ispravak, ibid., 11; Bogumilstvo i boljševizam, ibid., 18; Književna tajgetska pećina, ibid., 27.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, II, Zagreb 1985, str. 56-57; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

Vl. Bo.