PROUST, Marcel

PROUST, Marcel, francuski književnik (Pariz, 10. VII. 1871 - Pariz, 18. XI. 1922). Počeo je studirati pravo i političke znanosti, ali se s vremenom opredijelio za književnost. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892). Zbog narušena zdravlja povlači se u izolaciju i stvara opsežan ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom (À la recherche du temps perdu, 1913-22). Za života objavljena su mu četiri romana iz tog ciklusa (Put k Swannu, 1913; U sjeni procvalih djevojaka, 1919; Vojvotkinja de Guermantes, 1920; Sodoma i Gomora, 1921-22), a posmrtno još tri (Zatočenica, 1923; Bjegunica, 1925; Pronađeno vrijeme, 1927). Vrstan analitičar, s profinjenim osjećajem za stil i analizu ljudskih osjećaja, Proust se tim ciklusom svrstao među najistaknutije prozaike moderne europske književnosti.

Krležin odnos spram Prousta definira dosljedna ambivalentnost, istovremena negacija i afirmacija. U eseju O Marcelu Proustu (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 2 i 3-4), K. cijeni Proustovu sposobnost da ostvari roman kao estetski totalitet, ali mu prigovara na ideološkom sljepilu za zbilju o kojoj piše i indiferentnost spram konkretnih događaja vremena i prostora. Traganje za izvanvremenskom egzistencijom i idealističkom autonomijom umjetnosti pripisuje Proustovoj bolećivosti i francuskoj duhovnoj koketeriji.

U poglavlju Swannova ljubav K. je ingeniozno istaknuo tematski spektar ciklusa romana U potrazi za izgubljenim vremenom, a Proustov stvaralački postupak odredio kao slikarski. Važnost toga ekskluzivnog i iscrpnog mišljenja kojim je određen daljnji ton pristupa Proustu u nas, nije samo u vremenu kada je nastalo (začeci prustologije), već u otklonu od biografskog prepričavanja i stvaranju modela estetske analize književnog djela. Krležin esej djelovao je poticajno za šire i studioznije upoznavanje s Proustovim djelom.

Njegov ambivalentan stav o Proustu neće se mijenjati ni u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) ni u dnevničkim zapisima (Dnevnik 1958-69, Sarajevo 1977), premda će biti daleko oštriji, ali s miroljubivom sklonošću pravovremenog reteriranja, što je tipično za njegovo vrednovanje Prousta. Krležina kritika o njemu nikada nije bila jednostavna ni jednoznačna, kao što se ne može govoriti o isključivo leksičkom, ili tematskom ili kompozicijskom utjecaju Prousta na Krležu, premda su reminiscencije prustovske lektire nepobitne. U snazi Krležina analitičkog postupka, likovnosti i muzikalnosti stila, opisu pejsaža, nostalgičnim iskustvima i bogatstvu jezičnog izraza mogao bi se lučiti i Proustov poetološki utjecaj.

LIT.: J. Horvat, Vanredno uspjela domaća premijera: U agoniji, Jutarnji list, 16. IV. 1928; J. Nevistić, Roman M. Krleže, Pravda, 1. IX. 1932; M. Hanžeković, Miroslav Krleža, Danica, 1933, 73; M. Žeželj, Miroslav Krleža, Srpski književni glasnik, 1940, 7; P. Klieman, Neue Deutsche Hefte, Beiträge zur europäischen Gegenwart, 1962; I. Frangeš, U potrazi za izgubljenim djetinjstvom, Kolo, 1963, 6; M. Vaupotić, Siva boja smrti, ibid.; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982.

Ja. Pk.