RADIKALI

RADIKALI, pripadnici Narodne radikalne stranke, prve moderne i masovne političke stranke u Kraljevini Srbiji, utemeljene 1881. Njezinu jezgru čine niži srednji slojevi srpskog društva, a vođe su nerijetko intelektualci obrazovani u inozemstvu, dijelom sljedbenici S. Markovića. Stranački program, usvojen iste godine, zagovara »unutra narodno blagostanje i slobodu, i spolja državnu nezavisnost i oslobođenje i ujedinjenje i ostalih delova srpstva«. U stranci se od njezina osnutka kumuliralo nezadovoljstvo nižih društvenih slojeva oficijelnom unutarnjom i vanjskom politikom dinastije Obrenovića. Iz stranačkih je redova potekla masovna Timočka buna (1883), nakon čijeg su gušenja prijekim sudom izrečene 94 smrtne kazne, 567 na robiju te veći broj drugih zatvorskih kazni. Poraz Kraljevine Srbije u ratu s Kraljevinom Bugarskom 1885. prisilio je kralja M. Obrenovića da proskribirane radikale, koji su se u međuvremenu iskazali spremnima surađivati s dinastijom, pozove na vlast. Njihovo je djelo izglasavanje novoga ustava Srbije 1888, kojim je zemlja postala parlamentarnom monarhijom. Radikali nisu bili dorasli izazovima političkoga programa za koji su se opredijelili, tako da od toga doba postaju sinonim nenačelne stranke koja je pod bilo kojim uvjetima spremna zadržati sudjelovanje u vlasti, počevši s nastavkom suradnje s dinastijom i nakon što je ona državnim udarom ukinula ustav. Radikali su kao stranka preživjeli dinastijsku smjenu 1903. u Srbiji, a svojevrsnu zadovoljštinu ubrzo su dobili vraćanjem ustava iz 1888. Unatoč političkim raslojavanjima, stranačka matica, s gotovo neupitnim vodstvom N. Pašića, ostaje kontinuirano na vlasti 1903-14. te u I. svj. ratu u Srbiji, a u izbjeglištvu do 1917. u koaliciji sa samostalcima, potom i samostalno do stvaranja prve vlade Kraljevine SHS 20. XII. 1918. Radikali su imali odlučujućeg udjela u održanju Srbije kao međunarodnog činioca nakon okupacije zemlje te krajnje ambivalentan odnos prema pitanju južnoslavenskog ujedinjenja. U biti su bili protiv njega dokle god su mogli, preferirajući različita rješenja »srpskog pitanja« na štetu drugih južnoslavenskih naroda, a kada je 1917. u promijenjenoj međunarodnoj konstelaciji nametnutojugoslavensko rješenje, radikali su imali odlučujućeg udjela u nametanju velikosrpske solucije. U tom su smislu, unatoč više lošim nego dobrim odnosima N. Pašića s regentom/kraljem A. Karađorđevićem, ostali na vlasti sve do Pašićeve smrti (1926). Na vlasti su radikali najčešće bili u koaliciji s demokratima (1921-22), sa samostalnim demokratima (1924-25), s Hrvatskom seljačkom strankom (1925-27) itd. Kada su se suočili s mogućnošću gubitka vlasti, nisu se ustezali od političkog terora. Ubojica S. Radića, P. Radića i Đ. Basaričeka bio je radikal P. Račić. Nakon proglašenja kraljeve diktature (1929), radikalske frakcije imaju najvećeg udjela u održanju statusa quo (JNS, JRZ). Dio radikala nije bio spreman surađivati s dinastijom pod izvanparlamentarnim uvjetima, ali ni suočiti se sa svim pretpostavkama obnove parlamentarizma, a ponajprije s nacionalnim pitanjem u Kraljevini Jugoslaviji. U tom su smislu radikali, kao najstarija srpska stranka i najustrajnija u velikosrpskom shvaćanju rješenja »srpskog pitanja«, imali najvećeg udjela u kontinuiranom kontaminiranju ionako složenih južnoslavenskih odnosa i prije i poslije stvaranja zajedničke države.

Za Krležu je N. Pašić simbol upravo takve politike: »Od Slivnice do Bregalnice znajući trajno što radi, on i njegovi od Vidovdanskog ustava nijesu znali, da ono, što oni trajno znadu ’što rade’, zapravo ne znaju da rade, jer rade upravo obrnuto od onog što bi trebalo da se radi« (O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas). U svojim političkim spisima K. često varira radikalske teme, prije svega u kontekstu fatalnih opterećenja srpsko-hrvatskih/hrvatsko-srpskih odnosa, zadržavajući se ponajprije na N. Pašiću i njegovoj ulozi u nastanku Kraljevine SHS. U tom je smislu indikativan sljedeći fragment: »U svom povjerljivom pismu od 13. XI. 1918. Stojanu Protiću, kojim obrazlaže krizu kabineta, koja je zapravo poništila zaključke Ženevske konferencije, Pašić ističe kako mu u životu nije bilo teže ni onda kad je stajao pred smrću, nego što je sada kada je prisiljen da obrazuje zajedničku vladu SHS. Njemu se steže srce nad njegovim ličnim poniženjem i poniženjem Srbije, jer ima da se ujedini na način koji se ne slaže ni s njegovim pogledima ni s osjećajima« (Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918). O radikalima u širem povijesnom obzorju on izravnije ne kaže gotovo ništa. Iznimka su njegova razmišljanja o radikalskom mentalitetu u Zastavama.

BIBL. M. K.: Slom Frana Supila, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957; Kalendar jedne parlamentarne komedije, ibid.; O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas, ibid.; Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966; Zastave, I-V, SDMKO, Sarajevo 1976.

Do. R.