Samoća posljednja

traži dalje ...

»SAMOĆA POSLJEDNJA«, pjesma u prozi prvi put objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 6, zajedno s pjesmama u prozi Čežnja, Nemir, Mrtvi, Pjesma umora, tuge i nesposobnosti pod zajedničkim nazivom Lirika, a zatim u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Jedanaest lirskih motiva u prozi, te u konačnoj verziji ciklusa, pod nazivom Lirski motivi u prozi, u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Slično kao pjesma Mrtvi, iz istoga ciklusa, naznačuje srodno semantičko polje osamljenosti, prolaznosti i vječnoga vraćanja istoga (dakle, još ničeanske provenijencije), ali se motivski donekle razlikuje. Spoznaja ide zapravo od mladenačkoga i neosviještenoga drugovanja u »smijehu i vinu« do trenutka nestanka pojedinca, člana te zajednice, nakon čega se opet događa isto u sferi čovjekova generičkoga i društvenoga bića.

C. Ma.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Samoća posljednja. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/samoca-posljednja>.