Samoubojstvo noćne djevojke u baru

»SAMOUBOJSTVO NOĆNE DJEVOJKE U BARU«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1931, 1, zajedno s pjesmama Tužaljka nad mrtvim tijelom A. G. Matoša, Dubrovačka kulisa, Seoska crkva i Pjesma o pjesmi pod naslovom Pjesme, a potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931), te u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu O bijedi. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je vezanim stihom s uzastopnom, obgrljenom i unakrsnom rimom, a strofe joj se sastoje od sedam (tri), osam (jedna), pet (dvije), šest (jedna) i četiri (jedna) stiha. Tragičan egzodus iz inferna noćnoga života predočenje u pjesmi kao nijemi protest nemoćne žrtve dekorirane romantičnom aureolom nesretnoga ljudskog bića koje presudom tijelu iskupljuje čistoću i nevinost svoje duše. Gadljivoj atmosferi bara apostrofiranoga metaforom »smrdljive spilje« pjesnik kontrastira opojnu ljepotu lipanjske noći, koja na posebno sugestivan način potencira baladični završetak ljudske sudbine s dna života.