SAVREMENA STVARNOST

SAVREMENA STVARNOST, časopis za književnost i umjetnost, mjesečnik koji je u početku 1933. u Zagrebu pokrenula skupina intelektualaca ljevičarskih nazora, s B. Draškovićem kao nominalnim vlasnikom, izdavačem i odgovornim urednikom te K. Hegedušićem kao drugim urednikom. U skromnom opsegu od po dva arka maloga formata izašla su, premda se bibliografski obično iskazuje pet brojeva, zapravo tek tri broja. Kao treći je naime obnovljen zabranjeni drugi, a zaplijenjeni peti broj ujedno je i posljednji. Krleža je potvrdio pretpostavke (Vaupotić, Lončar) kako je pri pokretanju Savremene stvarnosti imao važnu ulogu. Ističe kako mu se nakon povratka iz Pariza učinilo potrebnim »da se ’ono mrtvilo u banovini’ konačno jednoga dana prekine« (Promemorija istraživačima tzv. »sukoba na ljevici«), ali je pravi razlog prije bilo zaoštravanje ideološke diferencijacije, uopće te posebice na ljevici, s posljedičnom promjenom odnosa postojećih časopisa prema njegovoj poziciji i suradnji. V. Bogdanov, čiju ulogu u pokretanju časopisa K. potencira, aludirajući na njegove rodbinske relacije s Draškovićem, sudeći po vlastitom podatku o 6000 raspačavanih primjeraka, doista je bio upućen u prilike oko Savremene stvarnosti (Politička i moralna strana lijeve hajke na Krležu). S druge strane nije upitan ni Krležin zaključak kako »u vezi sa ’Savremenom stvarnošću’« i njegovim tekstovima »koji su se tamo pojavili počinje diskusija... može se reći čitavim javnim mišljenjem takozvane desne tadašnje zagrebačke orijentacije«. Doduše, od tri njegova članka (Moja ratna lirika, 1933, 2; Hrvatska smotra, 4; Evropa danas, 5), izravno se na spomenute odnosi samo onaj o Hrvatskoj smotri. U skorome Danasu, u koji, kako to M. Bogdanović piše M. Ristiću, »grupa iz Savremene stvarnosti prelazi sva«, a to znači da je još uvijek uz Krležu i Cesarec, ta će rasprava pokazati svu dubinu svojih poticaja, nadrastajući ograničenja Savremene stvarnosti kao eksperimentalnoga prethodnog pokušaja.

Vl. Bo.