SCHELLING, Friedrich Wilhelm

SCHELLING, Friedrich Wilhelm, njemački filozof (Leonberg, 27. I. 1775 - Bad Ragaz, 20. VIII. 1854), uz Fichtea i Hegela najistaknutija ličnost njemačkoga misaonog idealizma na početku XIX. st. Bio je profesor u Jeni, Münchenu, Berlinu i na drugim sveučilištima. Svojim metafizičkim shvaćanjem prirode, tj. naučavanjem o produhovljenju materije, utjecao je na romantizam u književnosti. Istaknuta su mu djela Ideen zu einer Philosophie der Natur, 1797; System des transzendentalen Idealismus, 1800; Über das Wesen der menschlichen Freiheit, 1809. U pogledima na području estetike na svoj način nastavlja na Kantov nauk o umjetničkoj autonomiji.

Na Schellinga se Krleža osvrtao samo letimice pa je teško utvrditi koliko ga je poznavao. U raspravi Magistra vitae (Zapisi iz jeseni 1940, Forum, 1967, 3-4) citira, ne navodeći izvor, Schellingovu misao da je svrha povijesti uspostaviti sveopći poredak u kojemu će pravo zajamčiti slobodu, a sloboda kulturu. Takve teze o filozofiji povijesti mogu se naći u nekoliko Schellingovih djela, no K. ih crpi vjerojatno iz spomenute rasprave o ljudskoj slobodi (1809). Slaže se s osnovnom tvrdnjom, no prigovara autoru što ne definira osnovne pojmove (kultura, apsolutno i dr.) s obzirom na povijesne mijene. Krležin zahtjev pripada posve drukčijem misaonom sustavu, historističkom, dok Schelling rabi natpovijesne kategorije. U Marginaliji na temu o spoznajnoteorijskoj magiji (Delo, Beograd 1956, knj. III, br. 11) K. navodi Schellingovu »indiferencu između Duha i prirode«, a u tekstu O društvenom nagonu (Eseji IV, Zagreb 1963) uzgred spominje Schellinga, svagda u kontekstu ustrajne kritike metafizičke slike svijeta.

V. Žm.