SCHNEIDER, Sibylle

SCHNEIDER, Sibylle, njemačka slavistica (München, 16. VII. 1940). God. 1959. započinje studij filozofije, slavistike, romanistike i povijesti jugoistočne Europe na Sveučilištu u Münchenu. Promovirala kodA. Schmausa 1968. s disertacijom Studien zur Romantechnik Miroslav Krležas (Studije o tehnici romana Miroslava Krleže), koja je 1969. objavljena u nizu Slavistische Beiträge (sv. 37) u Münchenu. God. 1969-75. djeluje kao istraživač u Institutu za socijalnu i privrednu povijest, samostalno i u suradnji s W. Zornom objavljuje više stručnih radova i karata u svezi s ranom industrijalizacijom Jugoslavije. God. 1980-88. radi kao lektor kod nakladnika »Schneider«. Za Kindlerov Literatur Lexikon piše priloge o Krležinim romanima. Od 1988. živi na Korzici. Prevodi književnost za djecu s francuskog i engleskog jezika na njemački.

Njezina monografija Studien zur Romantechnik Miroslav Krležas ostaje do danas jednim od fundamentalnih doprinosa istraživanju Krležine pripovjedačke tehnike. Autorica ne polazi od neke posebne književno-znanstvene škole niti strogo zadanog smjera, što njezinu istraživanju zajamčuje otvoren pristup, utemeljen na klasičnim kategorijama interpretacije književnog teksta (W. Kayser, F. Stanzel), te na izvrsnom poznavanju korpusa. Radnju raščlanjuje na šest velikih poglavlja koja predstavljaju tipologiju pripovjedačkih i prikazivačkih tehnika, karakterističnih za Krležine romane: I. Tehnike prikazivanja osoba, II. Uobličavanje govora i misli, III. Kompozicija, IV. Ich-roman (»Na rubu pameti«), V Er-romani (»Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Zastave«), VI. Subjektivne komponente Krležina stila. Autorica posvećuje osobitu pažnju opisu direktnoga i indirektnoga govora i njihovoj višestrukoj funkciji u književnom tkivu: u uspostavljanju posebnog odnosa prema stvarnosti i između likova. U poglavlju o jedinom Krležinu romanu u ich-formi Na rubu pameti (prevodi ga doslovno kao Am Rande des Verstandes, što se čini sretnijim rješenjem od nejasnog Ohne mich) opisuje kompleksne razine doživljavanja pripovjedača, i na temelju precizne jezične analize ustvrđuje autorovu satiričku intenciju. Kraće studije okupljene u posljednjem poglavlju bave se jezično-stilskim osobitostima Krležina teksta, a te analize konkretnih primjera lišene su patosa i akademske nečitljivosti. Monografija završava tabelama koje shematski prikazuju tijek radnje i vremenskih aspekata u analiziranim romanima. Ne imenujući strukturalizam, S. Schneider je svojom još uvijek poticajnom monografijom anticipirala mnogobrojne radnje, koje će se baviti upravo elementima strukture Krležinih pripovjedačkih tekstova.

Ma. Sta.