Sectio anatomica

»SECTIO ANATOMICA«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sastoji se od dvadeset i sedam stihova u sedam strofa od kojih je jedna (završna) dvostih, dvije su tercine, tri katreni ijedna (uvodna) septima.

U prvoj strofi stihovi su peterci, šesterci i sedmerci; posljednji je stih jedanaesterac, a rimom su povezana samo dva zadnja stiha te strofe. Ona svojim usporenim ritmom uvodi u sumračnu scenu zbivanja i gotovo naturalističku inscenaciju u kojoj srednjovjekovni medikuš u opskurnom osvjetljenju tavanske lojanice pretražuje krvavu nutrinu mrtve žene tragajući za tajnom tijela, ali i tajnom duše, Boga i cjelokupne prirode. Ostali stihovi pretežito su dvanaesterci povezani uzastopnim, obgrljenim rimama, ali i grozdom rima u četvrtoj i petoj strofi, što baladi daje obilježje skladne artističke tvorevine te slojevito produbljuje njezin makabričan, nokturalan i heretički svijet obilježen naturalističko-grotesknom projekcijom. U stilu barokne, ali i srednjovjekovne književne tradicije, latinski naslov balade Sectio anatomica kao stručno-znanstveni izraz dopunjen je i podnaslovom koji ga pobliže objašnjuje i koji u svojoj kajkavskoj interpretaciji glasi: ali razvudenje kotriženje i na kotrige razrezavanje tela človečeg. Misterij života i misterij smrti prožimlju se u ovoj baladi koja prodire do dna ljudske sumnje i traganja za istinom koje je prožeto strahom pred herezom toga čina, ali i samoga otkrića. Medikuš je istovremeno srednjovjekovni heretik koji upornošću i nervozom svoga traganja (prekapanja po mrtvom ljudskom tijelu) prkosi dogmama i zadanim odgovorima svoga vremena, ali je i moderan skeptik koji sumnjom iskazuje svoj odnos prema životu što ga zbunjuje nedostatnim spoznajama, posebice o pitanjima egzistencije Boga i duše. Sumnja koja ga izjeda i muči sažeta je u dramski intenziviranoj dvojbi »Boga ima, al pak zevsemsega ne ga?«. Ta je dvojba na kraju balade ostala otvorenom i kao »peklenski smertni greh« popraćena iscerenim smijehom (»vihorni žuhki smeh«) kao jedinim odgovorom nakon još jedne ključne spoznaje o ograničenosti ljudskog uma, jer »Človek je ne spoznal Nature još dosti«. U toj je baladi autor »progovorio o sumnjama, traženjima i klonućima i porazima cijele svoje generacije« te u njoj zgusnuo »i intimne lične lomove i obračunavanja sa samim sobom« (B. Paska). Sectio anatomica svojom nokturalnom i horibilnom atmosferom, kao i postavljenim pitanjima, prodire u samu srž čovjekove egzistencije.