ŠEGEDIN, Petar

ŠEGEDIN, Petar, književnik (Žrnovo, 8. VII. 1909 -Zagreb, 1. IX. 1998). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; službovao na školi i u diplomaciji, od 1960. profesionalni književnik. Javio se proznim fragmentom u Pečatu, a punu književnu afirmaciju stječe već prvim romanima Djeca božja (1946) i Osamljenici (1947). Autor je opsežna, psihološki razvedena pripovjednog opusa, ali i nekoliko važnih esejističkih knjiga (Svi smo mi odgovorni, 1971) u kojima se zrcali njegov kulturni aktivizam. Referat o kritici na zagrebačkom kongresu književnika (1949), koji prethodi Krležinim ljubljanskim tezama, smatra se jednim od prvih teorijskih dokumenata protudogmatske svijesti u nas nakon komunističkog prevrata. Zbog svojih reformatorskih nazora nakon 1971. marginaliziranje u javnosti; ipak se suprotstavlja režimskoj jezičnoj politici. God. 1990. predsjeda Matici hrvatskoj u razdoblju njezine obnove, potom intenzivno prisutan u književnom i javnom životu.

Prve dojmove o Krleži Šegedin je stekao i započeo apsorbirati njegovo djelo kao gimnazijalac, tražio ga je među prolaznicima, znajući da je u Dubrovniku, ali mu nije pristupio (Dva susreta s Miroslavom Krležom, Naprijed, 1953, 27). Ta se ponesenost nije, međutim, iscrpila u neselektivnoj fascinaciji. Šegedin nastoji proniknuti u bit Krležine umjetnosti, primjenjujući i na nju sedam »osnovnih vidova« svoje kritičke metode (Čovjek u riječi, Rad, 1955, 308) te zaključuje da je »Krležin problem u tome što je premalo intelektualan a suviše intuitivan odnosno epifanijski« (Lasić). Posebice pritom inzistira na jezičnom sklopu, držeći da je K. bujnošću i slikovitošću fraze ostvario vrhunac »hrvatskog gradskog književnog izraza«, te ga kao takvog uvrštava u svoju Antologiju hrvatske proze (1956). Šegedinov je doživljaj Krleže kada govori na svečanoj akademiji u HNK povodom njegove obljetnice i dalje uzvišen, s opetovanim isticanjem »riječi«: »neprocjenjiva je zasluga Krležine riječi za našu najnoviju sudbinu« u tome što joj se vjerovalo (Riječ o riječi, Telegram, 1963, 157). Njihov je odnos bio kompleksan; K. nije samo objavio prve Šegedinove tekstove nego gaje nesumnjivo ohrabrio. Stoga se Šegedin posve logično kao tajnik zatječe u Krležinoj ekipi koja pokreće Leksikografski zavod. No već nakon nekoliko mjeseci dolazi do ozbiljnog razilaženja. Memoarske rekonstrukcije toga konflikta, Krležina sjećanja Krivokapiću i Čengiću, odn. Šegedinova izjava (Reporter, 29. X. 1982) povodom njihova objavljivanja, međusobno su proturječne u bitnome: uvjetima Šegedinova angažmana u Zavodu. Lasić se u procjeni posve priklanja Šegedinovoj verziji, spočitavajući k tome Krleži indiskretnu beletrizaciju slučaja. Čak i u Zapisima sa Tržiča, kad je riječ o Šegedinu, K. je prekoračio uobičajeni ton indicije, u čemu se sluti odmak, ali i pokroviteljska gesta. Svoje se pak pripadnosti krležijanskom intelektualnom krugu u Akademiji, što posebno dolazi do izražaja za prvih godina Foruma, a ni inače, Šegedin nije odricao, konstatirajući naposljetku: »Krleža, to bi mogla biti velika moja tema«, »velika figura našeg književnog i političkog života« koja će takva »i ostati« (U Dubrovniku je umrlo moje jugoslavenstvo, Oko, 1990, 9).

Vl. Bo.