ŠEGVIĆ, Kerubin

ŠEGVIĆ, Kerubin, publicist i književnik (Split, 23. II. 1867 - Zagreb, ? VII. 1945). Diplomirao teologiju i filozofiju, 1899. zaređen; bavio se književnom i kulturnom poviješću te javnim radom. U svojim nazorima konzervativan, za moderne bio protivnik mladih; početkom 30-ih godina inicirao Hrvatsku smotru koja je poduprla nastojanja radikalne desnice. Zbog povezanosti s ustaškim pokretom komunistička ga je vlast osudila na smrt.

Krleža je odmah, s obzirom na nakane izložene u Šegvićevu uvodniku prvom broju, osporio Hrvatsku smotru (Hrvatska smotra, Savremena stvarnost, 1933, 4). Šegvića je pritom prikazao kao »organizam sličan književnom subjektu« koji je priroda stvorila u »svojoj luksuznoj bezglavosti«, dokazujući kako je njegovo protumaterijalističko čistunstvo izraz primitivne opsesije a ne kakva vrijednosnog sustava. K. u tom smislu parabolizira biblijsku epizodu o sluškinji i apostolu Petru, »a da ne bi opet Kerubin odigrao Petrovu ulogu«, prijetvorno izbjegao reći što doista misli, upućuje ga neka ostane u slijepoj ulici »naše književnosti prošloga stoljeća« iz koje jedino vodi marksističko »načelo slobodne evolucije«. Šegvić je Krležin poziv na doslovnost ubrzo prihvatio, predvodeći grupu za njegovu eliminaciju iz Matice hrvatske i kulturne javnosti uopće: od Krleže se nije dovoljno ograditi, već ga treba prokazivati kao »najvećeg neprijatelja hrvatstva« (Socijalna literatura, Krleža i hrvatstvo, Hrvatska smotra, 1933, 4). Osim toga, tvrdi Šegvić, K. nije »progonjen koliko progonitelj«, upravo je njegovo zauzimanje za slobodu licemjerno, jer bi je drugima uskratio. Uostalom, pita se napokon, u čemu je njegova hrvatska književna veličina, Glembajevi su mu »etički nastrani, sadržajno neistiniti, povijesno nevjerojatni, društveno nakazni, jezično nerazumljivi« (Lasić), o zagrebačkom socijalnom miljeu, izuzev »birokratskih krugova madžaronske ere« u kojima se kretao ne zna ništa, poglavito ne o svećenstvu (Glembajevi u svjetlu etike i estetike, Hrvatska smotra, 1933, 6). Rezimirajući tu polemiku (Najnovija anatema moje malenkosti, Danas, 1934, knj. I, br. 1), K. je izravno locira u sukob što je kulminirao plakatnom aferom i njegovim odstranjivanjem iz Hrvatske revije. Šegviću je F. Lukas javio da K. piše članak o njemu; »pop je fratra telefonski obavijestio« pa je dakle riječ o sprezi u kojoj je Šegvićeva uloga paradigmatična. Na tom će tipu diskurza K. ustrajati i u naknadnoj, memoarskoj verifikaciji Šegvićeve pojave, predočavajući primjerice njegovu pripadnost endehaškom krugu kulturnih moćnika prijetnjom po vlastiti život, bez obzira što Šegvićeva tadašnja pozicija nije bila tako moćna.

LIT.: S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

Vl. Bo.