Seoska crkva

»SEOSKA CRKVA«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1931, 1, s još 4 pjesme pod zajedničkim naslovom Pjesme, a zatim u Knjizi pjesama (Beograd 1931). Pjesmu je u Antologiju novije hrvatske lirike (Zagreb 1934) uvrstio M. Kombol, a Krleža je prenosi i u zbirku Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklus Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je u formi soneta s »repom« karakterističnoj za staru tal. liriku. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o Matoševoj lirskoj tradiciji, a moguće je, u motivima pjesme, njezinoj atmosferi i formi nazrijeti i tragove gričanskoga idilizma i wiesnerovske artističke akustike. Raspored rima je abba/abba/abc/cdd/d. U ponovljenim autorovim redakcijama pjesma je pretrpjela neke promjene. U Knjizi pjesama završni stih drugoga katrena: »Grmljavine glas ko jeka bubnja. U oblacima bitka.« u Pjesmama u tmini skraćen je za pet slogova, tako da se njegova definitivna verzija uobličila u dvanaesterac »Grmljavine glas. U oblacima bitka.« Rana antologijska selekcija te pjesme potvrda je njezine lirske autentičnosti kojom se impresivno oblikuje prozračni eksterijer i intimni interijer crkve. Postoji duboka unutarnja veza između toga lirskoga motiva i Krležinih ranih, dječačkih doživljaja crkvenih kaptolskih interijera. Osim suptilnih lirskih slika (»iglat cvrkut laste«), sugestivno je pjesnikovo prepuštanje ugodnom snatrenju među »mrtvim svecima«, a sveopću idiličnost trenutka podjednako narušuje, i naglašuje, završni »meket ovce iz crkvenog trijema«, apostrofirajući neposrednost i intimnost doživljaja.