ŠIMIĆ, Antun Branko

ŠIMIĆ, Antun Branko, književnik (Drinovci, 18. XI. 1898 - Zagreb, 2. V. 1925). Nakon osnovnog školovanja u Drinovcima upisao franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Potom nastavio gimnazijsko školovanje u Mostaru, Vinkovcima, te od 1915. u Zagrebu. U završnom razredu gimnazije prekinuo školovanje posvetivši se književnosti. Pokretao je i uređivao časopise Vijavica (1917-19), Juriš (1919) i Književnik (1924), a bio je i suurednik časopisa DHK Savremenik (1923). Za života mu je objavljena knjiga stihova Preobraženja (1920), a posmrtno Izabrane pjesme (1933), Pjesme (1950) i Sabrana djela (1960). Nasljedujući pjesnička iskustva isprva impresionizma i simbolizma, a potom i ekspresionizma stvorio jedan od autorski najizrazitijih pjesničkih opusa u hrvatskoj književnosti. Po općem sudu kritike vrhunac dosegnuo u pjesmama posvećenima ljudskom tijelu i siromasima. Kao kritičar sklon radikalnoj negatorskoj gesti (Preradović, Nazor, Vidrić, Vojnović i dr.), vrlo je oštar i u napisima o mlađim piscima čija prva djela izazivaju veliku pozornost javnosti (Andrić, Krleža).

O Krleži prvi put piše kao devetnaestogodišnjak (Novo sunce, Hrvatska prosvjeta, 1917, 7-8). Izazvan pohvalama koje su ugledni kritičari poput Prohaske i Benešića napisali o Krležinu Panu, Šimić nastoji pokazati neutemeljenost njihovih kritičkih prosudbi. Uostalom, griješili su ti kritičari i ranije - tvrdi Šimić - pa njihovim sudovima ne treba vjerovati ni u ovom slučaju kad mladoga Krležu uspoređuju s Miltonom i Homerom. K. takve usporedbe ne zavređuje: njegov Pan je pjesma »pjana, vrlo pjana čovjeka«. Pjesnik, pun Bacchusa, vidi sve u vilovitom i vrtoglavom plesu, a u toj zbrci najrazuzdaniji je Krleža, »plesač s riječima, Worttanzer«. Te njegove »blistave, lažno svjetlucave i prazne« riječi zanijele su kritičare. Ali - tvrdi Šimić - nijesu riječi šuplje i zvonke nikad poezija. Krležina poezija nije ni muzikalna kao što se tvrdi, on i tu zaostaje i za nekim mladim hrvatskim liričarima: Šimić kao primjer navodi Hauslera. Ironizira i Krležine sinestezije, osobito sklonost da uz apstraktne imenice vezuje adjektive koji označuju boju (tu je K. »odviše nespretan imitator imitatora francuskih pjesnika Dekadence«). Na kraju mladi Šimić konstatira da Krležina poezija ne zaslužuje posebnu pozornost, ali on pisati o njoj mora kako bi ispravio zablude kritičara. K. je daleko od prave i visoke umjetnosti, pisac ne samo pun raznolikih utjecaja (Nazor, Kranjčević, Tagore, novi njemački lirici) nego i ružno tendenciozan, ergo: star i zaostao - zaključuje Šimić svoj napis.

Iste godine 6. VIII. pod pseudonimom Peripatetik u Novinama objavljuje još jedan napadaj na Krležu: Prazna retorika Miroslava Krleže. Kritički i ironički tonovi u tom su prikazu knjige Tri simfonije još radikalniji nego u tekstu Novo sunce. Ponovo napada kritičare (poimence Prohasku, Benešića, Lunačeka) koji su dotad neumjereno hvalili Krležu pa će očito pisati hvalospjeve i o upravo objavljenoj knjizi. Dok je u prethodnom tekstu pokušavao svoje negativne sudove argumentirati, ovdje Simić, zaobilazeći argumentaciju, pokušava Krležu izvrgnuti poruzi: »To su riječi - ništa više. Ples, karneval, poklade, vašar riječi. Talambas boja i šarenih napjeva. Talambas, talambas. To je retorika u ekstremu; retorika koja se prebacuje preko glave i komedijaši sa samom sobom«. Ironizira i naslove simfonija poručujući Krleži da svoje buduće simfonije može nazvati po godišnjim dobima, ili pak po danima u tjednu. Ironično predviđa da će Miroslav Krleža »slavan prazninom, marljiv u pisanju riječi, biti prvi od umjetnika primljen u Jugoslavensku akademiju«. U zaključnom paragrafu ipak dopušta mogućnost da K. ima talenta, ali ga je zatrpala bujica riječi, plesa i vrtoglavosti boja: »Ako g. Krleža napiše dobro poetsko djelo, mi ćemo biti prvi, koji će zanosno o njemu pisati u dosljednosti da volimo preko mjere pravu poeziju i pravu umjetnost a mrzimo prazninu, praznoslovnost i sve ono što nam svojom nevrijednošću zaklanja samo lice čiste, vječne umjetnosti«.

K. začudo nije polemizirao s mladim kritičarem. Prema iskazu Čengiću (S Krležom iz dana u dan, IV) s obzirom na tadašnju povezanost Šimićevu s katoličkim krugovima njegove napise je protumačio kao napad naručen iz klerikalnih krugova. Ubrzo potom i osobno je upoznao Šimića i porazgovarao s njim o svemu: »Vidio sam da nema pojma ni o vremenu ni o prostoru gdje živi, ni gdje je nastao, ni kome pripada. Pojma nije imao o naciji, o politici, o socijalizmu, o komunizmu, o lijevim pokretima uopće i ja sam bio njegov spiritus movens (...) izvukao ga s Kaptola i otvorio mu neke nove poglede i otkrio neke druge svjetove«. S Krležinim riječima podudaran je i iskaz Šimićeva prijatelja G. Krkleca (S Krležom iz dana u dan. Post mortem II) koji također tvrdi da se Šimić bio zbližio s Krležom, čak je postao čestim gostom u njegovu domu, a kad je K. 1921. preselio s Belom u Dugu Rijeku Šimić ga je posjećivao te je jednom i ostao kod Krležinih punih dvadesetak dana. I on potvrđuje da je upravo K. utjecao na Šimićevo udaljivanje od katoličkih krugova. O bliskosti svjedoči i činjenica da je 1919. Šimić surađivao u Krležinu Plamenu (u br. 7 objavio je ciklus pjesama). Sam Šimić će 1924. pisati kako je posljednjih godina s Krležom proveo nebrojene sate, kadšto i po cijele dane te razgovarao s njime o najrazličitijim stvarima, pojavama i ljudima (Odgovor Krleži, Vedrina, 1924, 2).

U lipnju 1922. pokrenuo je K. sa skupinom mladih književnika u sklopu DHK inicijativu da se uređivanje glasila Društva Savremenika prepusti mlađem naraštaju pisaca te da se od »luksorioznog almanaha« (kakav je Savremenik bio pod Livadićevim uredništvom) ponovo pretvori u standardni književni mjesečnik. Za suurednike su izabrani Krleži bliski Begović i Šimić.

Potkraj 1923. odnosi između Krleže i Šimića se kompliciraju. U listu Orkan, u kojemu je jedan od urednika Antunov brat Stanislav, objavljeni su napadi na Krležu. Stoga K. u Savremeniku (11-12) tiska kratki tekst Jedno pitanje u kojemu pita A. B. Šimića zašto surađuje u listu koji napada njegova prijatelja Krležu i suurednika Begovića te zašto se javno ne distancira od napadača. Šimić odgovara Krleži u časopisu Vedrina (Odgovor Krleži, 1924, 2) ne krijući svoju ozlojeđenost i razočaranje jer nije očekivao da će morati javno razjašnjavati privatne nesporazume, koje su Krleža i on kao prijatelji morali riješiti razgovorom. Konstatira da se radi o nesporazumu, da je Krleža Orkanu (koji je napadao samo književne aspekte njegova rada) pripisao i napade drugih listova koji su osporavali i njegovu moralnost. Uostalom u Orkanu je surađivao samo jednom i potom je tu suradnju prekinuo. A i sam K. surađuje u časopisima u kojima se pojavljuju i suradnici Orkana. Zamjera Krleži što javno iznosi njegove sudove o pojedinim suradnicima Orkana (hohštapleri, varalice) jer su one bile izrečene u privatnom razgovoru, a i nisu se odnosile na sve suradnike toga lista nego samo na dvojicu. Šimić se također pita nije li K. započeo tu nepotrebnu polemiku da bi iznudio izjavu protiv Orkana što očito smatra uvjetom za Šimićevo surađivanje u novopokrenutom Krležinu časopisu Književnoj republici.

Prema bibliografskoj napomeni S. Šimića uz tekst Maškarate i deklamacije (Sabrana djela Antuna Branka Šimića, III, 1960, str. 455) A. B. Šimić je doista namjeravao surađivati u Književnoj republici pa je već u sklopu priprema za prvi broj časopisa 1923. Krleži predao svoj prilog, ali ga K. nije objavio uz objašnjenje da se zagubio u uredništvu. Prilog je objavljen tek nakon piščeve smrti (Književna republika, 1925, knj. II, br. 8).

U povodu polemike s Krležom i njezina odjeka u novinama Šimić je već teško bolestan pripremao odgovor beogradskoj Demokratiji i zagrebačkom Obzoru optuživši ih da neodgovorno izvještavaju preuveličavajući jedan osobni nesporazum. Tekst je ostao nedovršen (objavljen je posmrtno u Sabranim djelima), a pokazuje da se spor s Krležom Šimića duboko dojmio i da ga je pokušavao izgladiti.

K. je pak u povodu obljetnice Šimićeve smrti 1926. započeo pisati esej U spomen A. B. Šimića, koji je ostao nedovršen (objavljenje tek 1990. u Čengićevoj knjizi Post mortem II). Tekst započinje emocionaliziranim uvodom koji pokazuje da je među dvojicom književnika vladao odnos prijateljske prisnosti, bez obzira na međusobne nesporazume: »Minula je već puna jedna godina, (godina i nekoliko mjeseci), što je umro Šimić, a sjaj njegovih divnih očiju, intelektualna bistrina njegova pogleda, sve to još uvek blista u meni jednako intenzivno kao da se nije ništa dogodilo...« Dalje K. analizira Šimićev životni put ističući njegovu junačku odluku da kao jedan od najboljih đaka gimnazije odustane od polaganja mature, jer se od njega zahtijevalo da obustavi izdavanje Vijavice. Potom opisuje Šimićevo intelektualno formiranje upozoravajući na njegovo dobro poznavanje njemačkog ekspresionizma, ali i drugih evropskih intelektualnih strujanja toga doba. Nakon toga početnog dijela Krležin tekst gubi koherenciju i rasplinjuje se u nizu natuknica koje su trebale činiti osnovu budućega, nikad završenog eseja, ali koje naznačuju bogat i zanimljiv intelektualni obzor unutar kojega K. motri Šimićev lik i djelo:

»Tip našega šengajsta, koji se igra s vatrom, i na tome strada. Da je bio stipendista, postao bi aristokratski osamljeni Evropejac. Dinarske osobine, duhovitost u opservacijama. Volio je apartnost. To je snobizam: Proust, njemačka gotika, Grünewaldov Krist, Der blaue Reiter - debate o materijalizmu uvek plitke.

O Baudelaireovim stihovima predgrađa.

O nacionalizmu. Hrvatski se je osećao iz prkosa.«

Uza sve napetosti koje su se pojavljivale u odnosu tih dvaju književnika, iznimno talentiranih i podjednako osjetljivih i taštih, uočljiva je velika intelektualna bliskost i još nedovoljno istražen uzajamni utjecaj.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990.

Vel. V.