ŠIMIĆ, Stanislav

ŠIMIĆ, Stanislav, književni kritičar i pjesnik (Drinovci, 18. IV. 1904 - Zagreb, 7. VII. I960). Poezija mu je socijalno i satirički obilježena, a kao kritičar isticao se »britkošću duha i oštrinom jezika«. Pretežno se bavio pitanjima stila i jezika određenog autora, a u svojim je jezičnim i estetskim stavovima nerijetko bio isključiv. Autor je knjiga Krleža kao kritik (1933); Dalekozor duha (1937); Čitanka za sve društvene razrede (1939); Jezik i pjesnik (1955); Gnjev i pjev (1956).

Svoj nepomirljiv, negativan kritički odnos prema Krleži nagovijestio je već u članku Matoš danas (Književnik, 1930, 7). Šimić tu replicira brojnim hvaliteljima Krležina djela isključivom negacijom pisca čiju popularnost i vrijednost svodi na njegovo publicističko djelovanje, u čijem razvoju ne vidi pozitivnih pomaka i koji se u svom stvaranju rasipa riječima. Te su teze osnovicom i eseju Krleža kao kritik koju je prethodno, u dijelovima objavljivao u Obzoru (1933. u brojevima od 202 do 226 s prekidima). Tim se tekstom uključuje u opću hajku protiv Krleže oko njegovih polemičko-kritičkih tekstova objavljenih u knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932). Ipak, Simić stvara privid samostalna kritičkog obračuna s Krležom koristeći se metodom kritičke raščlambe njegovih eseja. Povod mu je Krležina knjiga Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Predmetom je Šimićeve »ogledne« raščlambe Krležin esej O Kranjčevićevoj lirici. Između tog mladenačkog i kasnijih Krležinih eseja, kako to točno zapaža S. Lasić (Mladi Krleža i njegovi kritičari /1914-1924/, Zagreb 1987) nema nikakva razvoja. Po Šimićevoj atribuciji K. kao kritičar nema dubine, ponavlja se, površno interpretira i prepričava tekstove, koristi se riječima bez adekvatnog misaonog pokrića, površan je u svome znanju, a uz to i najgori stilist. Najbolji stilisti i tvorci »jezičkih čudesa« u hrvatskoj književnosti po Šimićevu su shvaćanju T. Ujević, A. Starčević i A. G. Matoš, prema kojima je K. ne samo minoran stilist nego i autor čija je vrijednost jedino fragmentarna. Tako se na 74 stranice Šimićeva teksta kritička analiza bez adekvatnog pokrića pretvorila u izrazito pamfletistički napad. Krležina osobna, privatna reakcija, jer javne nije bilo, zabilježena je u Čengićevoj knjizi S Krležom iz dana u dan (IV, Zagreb 1985). Čengić navodi da se na primjerku Šimićeve knjige koju mu je K. poklonio uz druge Krležine komentare nalazi i bilješka: »Ovu knjigu ne može pročitati pošten čovjek, a da njenom ’autoru’ ne prokune sve njegovo!«

Jo. S.