Slučaj A. Cesarca

»SLUČAJ A. CESARCA«, članak objavljen u Novoj Evropi,1923, knj. VII, br. 16, s uredničkim nadnaslovom Mesto književnog pregleda; potpisan je inicijalom K. Uvršten je u knjigu Svjetiljke u tmini(Sarajevo 1988). Članak je potaknut aferom iz književnog života: policija je na granici pri povratku u zemlju uhvatila A. Cesarca bez valjanih dokumenata te ga pritvorila i predala sudu, ne obazirući se na okolnosti putovanja ni na njegov javni status. Dok je Krleži taj povod tek prigoda da o Cesarcu »i o njegovoj životnoj liniji, koja je tako tipična za živote naših najmlađih generacija« raspravlja načelno, prikazujući ga žrtvom policijskog sustava koji se unatoč državnom prevratu nije promijenio, urednik M. Ćurčin pokušao je redigirati članak. Sačuvani autograf dokumentira neuobičajeno radikalne zahvate, što uključuju interpolirane rečenice pa i zaključno smirivanje Krležine literarne gradacije postupaka javnosti spram književnih značajeva, naglašavanjem konkretnog slučaja. Razlika između Krleže i Ćurčina je u meritumu slučaja, za Krležu je to Cesarčevo pravo da putuje u Rusiju i o njoj piše ako već ne uz javnu, s putovnicom, a onda uz prešutnu suglasnost vlasti, što samo po sebi ni za Ćurčina nije sporno, ali ga više zanima državno opserviranje Cesarčeva prijestupa. Premda je u vlastitom tekstu pristao na Ćurčinovu formulaciju kako je Cesarec »pogriješio što putnicu nije tražio«, makar s razlogom pretpostavljao da mu je ne bi dali, K. nije tako intonirao tekst. Uostalom riječ je o njegovu posljednjem prilogu u Novoj Evropi u kojoj je na Ćurčinove uvjete bio prisiljen pristajati jer nije imao alternativne tribine.

Cesarčeva politička i književna biografija skicirana ovdje sadrži stilske elemente ranih Krležinih polemika, ali i pomak prema sustavnijoj kritici što će doći do izražaja u skoroj Književnoj republici. Cesarec je prikazan s obzirom na socijaldemokratski milje iz kojega dolazi, ali koji se u međuvremenu raslojio, pa K. ne propušta implicirati kako je upravo zbog komplota Koraćeve frakcije Cesarec svojedobno morao emigrirati, da bi njegov odlazak u Rusiju predočio kao »publicističku i književničku dužnost«. No koliko god bila riječ o političkom prijeporu, Krleži je stalo pokazati kako je u Cesarčevoj osobi, a i uopće u poziciji što je zagovara, važno razumjeti svu sudbinsku nesreću »književničkog kruha« u »našim teškim i nesnosnim prilikama«.