Smrt Anatolea Francea

»SMRT ANATOLEA FRANCEA«, esej izvorno objavljen u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 3, pretiskan u knjizi Eppur si muove (Zagreb 1938). Esej je tematski prilično slobodna, asocijativno skokovita refleksija potaknuta vijestima o smrti francuskoga pisca A. Francea (1844-1924). Duhovitim zapažanjem o Franceu kao nacionalnoj veličini kojoj je mjesto u pariškom Panteonu osigurano bez obzira na moguće političke promjene u francuskom društvu (»Jer sve kad bi rojalisti i pobijedili i da burbonska zastava sa ljiljanom opet zavijori nad Parizom, kraljevski Pariz će ostaviti Francea u Pantheonu, da dalje mirno spava«), Krleža izražava ocjenu daje riječ o piscu društveno neangažiranu, »više građaninu nego rebelu«. Iz te ocjene, na koju je očevidno bio već naišao u lijevo orijentiranom europskom tisku (»Danas, u vrijeme najakutnije borbe za klasnu orijentaciju, diže se protivfranceovski glas u kritici književne ljevice, i osporava mu se epitet buntovnika i revolucionara«), K. ipak ne izvlači negativan vrijednosni sud, nego se, naprotiv, distancira od lijeve estetike »kojoj su momentalne parole važnije od vrijednosti, a teme važnije od izvedbe«, anticipirajući, donekle, stavove o tendenciji u umjetnosti kakve će izrazitije zastupati 30-ih godina.

U sljedećim pasusima eseja K. napušta temu Franceove smrti i njegova književnog djela, zaokuplja se pitanjem domaćih književnih mjerila, prelazeći, zatim, tankom asocijativnom linijom, na temu Gogoljeve književne konverzije. Kulturna i povijesna situacija koju evocira spominjanje Gogolja služi Krleži najposlije kao podloga za zaključni, ne posve pozitivan sud o vrijednosti Franceova djela: »Tako se u Francuskoj [kao u Rusiji Gogoljeva vremena] nije nikada pisalo«.