Smrt bludnice Marije

»SMRT BLUDNICE MARIJE«, novela prvi put objavljena u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 3. Uvrštena je u zabranjenu zbirku novela Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933) te u knjigu Novele (Zagreb 1948). Pripada skupini Krležinih pripovijesti koje, događajno oblikovane oko motiva smrti, obrađuju gradski svijet hrvatskoga međuraća. Pripovjedačev je novelistički uvod ironično oponašanje kroničarskoga izvještaja, pa nakon točna navoda vremena, mjesta, načina i otkrića Marijine smrti slijedi retrospektivno pripovijedanje zgode koja je takvu ishodu prethodila i na njega presudno utjecala. Ispripovijedano vrijeme, posve u skladu s modernističkim uvođenjem događaja kratkoga trajanja, obuhvaća tek nekoliko noćnih sati. Vidjevši daje u njezinu hotelu odsjeo pravoslavni svećenik, sedamnaestogodišnja je bludnica u očaju zatražila njegovu pomoć. Međutim, umjesto iskrena razumijevanja koje je moglo otkloniti njezinu samoubilačku nakanu, naišla je na prijetvornost pripita arhimandrita koji je njezinu životnu ispovijed iskoristio za obljubu i tako zapravo presudio. Značenjska je struktura pripovijesti zasnovana na prividu opreke između tjelesnoga (bludnica) i duhovnoga (svećenik), jer se, u trenutku kada tjelesno izražava životnu potrebu za duhovnim, potonje pokazuje lažnim i izvanjskim. Pripovjedač nagovješćuje takav ishod novelističkog zbivanja podrobnom karakterizacijom arhimandritova lika u kojoj ističe značajke prijetvornosti (pljuvanje na ikone, razbijanje boca o raspelo) i tjelesnosti (mesarske ručetine, podrigivanje). Njegov pripovjedni postupak proizlazi iz kritičnoga odnosa spram civilizacije u kojoj smrt mlade bludnice nije novinska vijest. Stoga je zgoda hotimice ponajviše i promotrena sa stajališta svećenika koji se na svršetku novele, u trenutku Marijine smrti, kao istinski simbol dvoličnosti ispripovijedane civilizacije, okreće na drugu stranu i nastavlja spavati.