Smrt Florijana Kranjčeca

»SMRT FLORIJANA KRANJČECA«, novela prvi put objavljena u nastavcima u Srpskom književnom glasniku (1922, knj. V, br. 7 i 8; knj. VI, br. 1 i 2) pod naslovom Smrt Florijana Kranjčeca, nadstražara kraljevske redarstvene straže. Uvrštena je potom u zbirku Novele (Koprivnica 1924) u nakladi V. Vošickog, a pod skraćenim naslovom pojavila se u zaplijenjenoj knjizi Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933). Pripada ciklusu Krležinih novela s građom iz zagrebačkoga malograđanskog života.

Novela započinje digresivnom publicističkom ekspozicijom o honvedima (domobranima) koju je Krleža poslije varirao i u Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova kao dodatku kasnijim izdanjima Hrvatskoga boga Marsa. Ta duhovita persiflaža, puna sarkastičnih primjedaba o »honvedskim nakazama«, »crvenim majmunima ’paradajzerima’« i »operetnoj domobranskoj gluposti«, efektan je uvod u storiju o Florijanu Kranjčecu koji je i sam služio kao »unteroficir« u domobranstvu (prije Khuena!), da bi poslije dogurao do mjesta nadstražara kraljevske redarstvene straže u Zagrebu. Kranjčecov životni put (»prazan i neobično žalostan«) oblikuje se retrospektivno, analitičkim vraćanjem u prošlost, a zatim radnja teče strogo kronološki prema pripovjednoj sadašnjosti u kojoj je centralni motiv sukob između Kranjčeca i njegova sina.

Korijeni tog sukoba, te »barbarske, crne, demonske mržnje«, nisu samo psihološki i karakterološki; to, kako se kaže, »nije zapravo ni bila mržnja između oca i sina nego između svjetova«. Stoga su akteri oblikovani kontrapostirano, tj. strogo po načelima antitetičkog paralelizma. Stari Kranjčec vjernije službenik monarhije, bespogovorno odan carskim paragrafima »Reda, Rada i Zakona«. Njegov je život kliše predodređen »bansko-upravnom ideologijom«, a životni nazor, petrificiran »kao beton«, neprilagodljiv novim formama. Kranjčecov sin Rudo pripadnik je buntovne generacije mladih koja propagira načelo životnog aktivizma (»Živjeti treba! Samo živjeti treba! Jako! Lično! Duboko! Individualno! Životinjski«). Njegov je svjetonazor oblikovan u »modernoj revolucionarnoj retorti«, i to pod utjecajem darvinističkih, bakunjinovskih i marksističkih ideja. U Krležinoj novelistici likovi poput Kranjčecova sina razmjerno su česti: Pero Orlić u Hodorlahomoru Velikom, Gabrijel Kavran u Vražjem otoku, Račić u Tri domobrana, Viktor Kunej u noveli In extremis i dr.

Životni smjerovi oca i sina sukobljuju se u drugom dijelu novele u snažnim dramatskim iktusima. Sin iznevjeruje očeve ideale reda i ropske poslušnosti i, kao revolucionarni anarhist i nihilist, umiješan u neuspio atentat na bana, završava u lepoglavskoj tamnici. Na sudu se stari Kranjčec odriče sina i proklinje ga. Uskoro mu umire i žena i on se potpuno predaje alkoholu. U paklenim priviđenjima i pijanim solilokvijima, koji su oblikovani ekspresionističkom tehnikom i stilizacijom, banski nadstražar shvaća da je bio samo vjerni pas svojih gospodara i sinovljevim diskursom napada režim koji je cijelog života branio i podupirao. Novela završava grotesknim finalom s jasnim simboličkim implikacijama: u trenutku kad je gonio demonstrante, netko je s prozora bacio Kranjčecu ciglu u glavu. On pogiba, a njegovu zgnječenu lubanju, iz koje se »cijedi krvavi mozak sav zapjenjen kao utroba rasporene ribe«, netko pokriva novinama »Hrvatska zastava« pritegnuvši ih s četiri kamena da ih vjetar ne digne. Kranjčec pogiba na isti način i na istom mjestu kao i pseto koje je upravo on jednom prilikom ubio.