Smrt Franje Kadavera

»SMRT FRANJE KADAVERA«, novela objavljena prvi put u knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb 1921), u kojoj se uz nju i uz naslovni tekst nalazila i novela Veliki meštar sviju hulja. Uvrštena je u prvo izdanje knjige Hrvatski bog Mars (Zagreb 1922). Radnja se zbiva u veneričnom paviljonu garnizonskog »špitala« u Zagrebu, u vrijeme I. svj. rata. Franjo Kadaver, po zanimanju postolar ali i »mežnar« (zvonar ili crkvenjak), koji se zarazio u Budimpešti u trenutku slabosti i očaja, noću se prikrao vlastitoj kući ne usuđujući se javiti ženi i djeci. Na povratku u bolnicu lagano je nastrijeljen i sa zebnjom čeka da li će biti kažnjen. Kadaver je slab i žalostan lik, odan crkvi i obitelji, osjeća se krivim za svoju bolest i sa zadovoljstvom se podvrgava lijeku koji peče. Prikazanje i niz drugih likova iz bolničke sobe. Imbro Svetec toga je jutra nađen u zahodu, gdje si je prerezao vrat britvom. Mirko Krlec tipograf je i socijalist, s kojim se Kadaver ideološki spori. Hrmeščec intimno želi znati ima li Boga jer ga muči krivnja što je u Galiciji ubio neko dijete i njegovu mater. Stari Koren sanja o parnim plugovima. Invalid Gregorić zabrinut je za budućnost invalida pod socijalizmom. Američki povratnik Đorđe Đurašević zastupa američko shvaćanje socijalizma. Pokvarenjak Toni Jokl ucjenjuje Kadavera. Prijeti da će njegovoj ženi odati kako je Kadaver tu i iz kojeg razloga pa mu je Kadaver već predao sav novac koji je imao, a sada se spore oko medaljona što ga je Jokl otkrio oko njegova vrata dok je Kadaver spavao. Jokl je podao i nečovječan i u svojim grubim šalama s djecom koja se skupljaju ispod prozora. Dojavivši Kadaverki da joj je muž u bolnici, izaziva mučan obiteljski razgovor pred bolnicom, gdje je debela Kadaverka izrežirala sentimentalnu glasnu plačnu scenu s djecom. Iduće noći Kadaver se objesio. U noveli se javljaju i drugi likovi, kao što je »kelnerica« Ljubica iz gostionice preko puta ili padavičasti Adam koji se hrani ostacima bolničke hrane, a bolesnicima nudi pornografske figure na prodaju. Pojedinosti novele izvanredno su uvjerljive u svom realizmu (s iznimkom alegorično-grotesknog prezimena glavnog lika), a osobito autentično zvuče dijalozi i replike bez naznačenih govornika. Sasvim drugačijim sredstvima nego u drugoj prozi o ratnoj bolnici, Baraci Pet Be, autor je ostvario sliku neželjene zajedničke sudbine, koju obilježuju frustracija, truljenje i nezdrava fantazija. Likovi su mnogo jače individualizirani, ali novela nema široki povijesno-simbolički doseg Barake Pet Be.