Smrt gospodina Prohaske

traži dalje ...

»SMRT GOSPODINA PROHASKE«, nepotpisan polemički članak, objavljen u Plamenu (1919, 8), u kojem Krleža nastavlja osporavati D. Prohasku koji nije odustajao obezvređivati Plamen. Prohaska je, premda poklonik Krležina talenta, odmah osporio koncepciju Plamena, a kada su mu K. i Cesarec odgovorili (Gospodinu Prohaski, i svim Prohaskama ove božje kugle; o bledome gospodinu Tipu) uzvratio je navodeći čitatelje kako je riječ o nedoraslim i preuzetnim amaterima. Posebno mu je pritom stalo do vlastitog prioriteta u bogumilskoj tendenciji kao važnom segmentu njihova programa. Odgovarajući u svojoj stalnoj rubrici Među časopisima (Jugoslavenska njiva, 1919, 14) Cesarcu koji se uključio u polemiku, zanemaruje bit njegove argumentacije, te ga podsjeća kako sam tvrdi da im je on, Prohaska, dao bogumilsku orijentaciju. Aludira k tome i na Krležino držanje prigodom Vojnovičeve proslave, poentirajući kako mu je dosta njihovih laži. Krležina se polemička matrica još zasniva na paroksističkoj koncepciji i instrumentariju, pa se već od početka osjeća razrada naslova s epistolarnim obraćanjem »pokojni gospodine Doktore«, što je gradirano sve do karakteristične metafore »o sivoj korizmi naše literature i života, u očekivanju ovog velikog čovječanskog Uskrsa«. Unatoč takvu entuzijazmu K. je eksplicite skeptičan da bi Prohasku doista mogli eliminirati, jer je »još odviše vjeran izraz svih naših društvenih i kulturnih laži«. Tvrdeći kako je bolje da su »stranice naše književnosti« prazne nego kapacitirane takvim doktorima, nastoji dokumentirati njegovu kritičarsku nedosljednost prihvaćajući primjer Vojnovića i »Đurićeve nacionalističke vidovdanske ludorije«. O prijeporu što gaje Prohaska oko bogumila pokušao nametnuti K. izjavljuje kako ga njegova interpretacija bogumilskog aspekta »pokreta savjesti« zapravo ne zanima, da je do izvora došao mimo Prohaske, pa mu je utoliko nevažno što je i on napisao »nekoliko plitkih redaka o bogumilima«. No, budući da se poziva na svoje bavljenje bogumilima »još dvije godine prije«, dakle nejavno, očito je polemika imala podlogu i u njihovu prethodnom odnosu. Stoga se Prohaska, unatoč zaključnoj preporuci da se okani svoga »jalova rada« uopće i posebice s obzirom na Plamen, strasno prihvatio odgovora i na ovaj pokušaj svoga upokojenja. Plamen se pak svoga zaključka o njegovoj »smrti« držao, pa polemika potom ulazi u višemjesečno zatišje.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Smrt gospodina Prohaske. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/smrt-gospodina-prohaske>.