Smrt na vješalima

»SMRT NA VJEŠALIMA«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 2, zajedno s pjesmama Pjesma toreadora, Jesenja samoća i Lišće na dalekom putu pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme, a potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931), te kao sastavni dio ciklusa O bijedi u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937). U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je vezanim stihom, pretežno deseteračke podloge, a sastoji se od triju katrena, jedne strofe od pet stihova, jedne tercine i završnog dvostiha (rime su abba/cddc/eeee/edfgh/ghh/ii). Villonovska tema pjesme usredotočena je na predsmrtnu, agonijsku atmosferu neimenovane žrtve, koja u svojoj svijesti registrira posljednje vizualne i akustičke senzacije. Njezin nemir plastično je predočen nizovima asocijacija i pjesničkih slika u brzom ritmu kratkih i eliptičnih rečenica ekspresionističke fakture. U takvom stilu posebice je naglašen stravičan, posljednji čin bezimene ljudske drame (»njihaj, dubljina, poluglasan krik«), a završetak pjesme u znaku je snažne pjesnikove ironijske poente - zaziva za spas pokojnikove duše!