Smrt Tome Bakrana

»SMRT TOME BAKRANA«, novela prvi put objavljena u Književnoj republici, 1924, knj. I, br. 1. Uvrštena je u zabranjenu zbirku novela Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933) te u knjigu Novele (Zagreb 1948, 1955). Pripada skupini pripovijesti koje su smještene u gradski svijet hrvatskoga međuratnog razdoblja i događajno uglavnom oblikovane oko motiva smrti. Novela je izvorno posvećena F. Ljuštini, koji je zbog svoje političke djelatnosti uhićen već teško bolestan, da bi nedugo zatim umro u bolnici. U istom broju Književne republike Krleža je objavio i Napomenu uz crtež Ljube Babića Franjo Ljuština u mrtvačnici u kojoj obrazlaže da lik Tome Bakrana, unatoč mogućim podudarnostima, ne treba shvatiti kao model ili portret pokojnoga Ljuštine. Svojim se događajnim slijedom novela neposredno nadovezuje na pripovijest In extremis (1923). Međutim, događaj na je veza između dviju novela izvanjski narušena kompozicijom knjige koja okuplja spomenutu skupinu Krležinih pripovijesti. Prema standardnom rasporedu koji je uspostavljen knjigom Novele (1948) i potom preuzet u sva kasnija izdanja, novele In extremis i Smrt Tome Bakrana ne slijede jedna za drugom, već je između njih umetnuta dulja pripovijest Vražji otok.

Novelističko je zbivanje oblikovano u vremenskom rasponu od jutra do ranoga poslijepodneva jednoga dana i uglavnom smješteno u prostor bolnice. Iako je pripovjedač sveznajući, zbivanje je prikazivanjem unutarnjega stanja likova višestruko fokalizirano i kompozicijski podijeljeno na dva podjednaka dijela. U prvom se najprije prikazuje Koloman plemeniti Baločanski, pristav kraljevskoga državnog odvjetništva, kako kreće u bolnicu da bi ispitao nekadašnjega suučenika iz niže gimnazije, ljevičara Tomu Bakrana koji je usred istrage o veleizdaji zbog primanja novca od »zagranične partijske centrale« smješten u bolnicu u teškom zdravstvenom stanju, a potom pripovjedač usmjerava pozornost i na mentalni svijet umirućega Bakrana. Njihove su svijesti strukturirane svojevrsnim obrnutim paralelizmom nastajanja i nestajanja: Baločanski nakon noćašnjih zaruka osjeća radost u jutarnjem buđenju ulice i vjeru u sveopći progres, a Bakran je u zadnjoj noći svoga života rastrgan protuslovljima i, unatoč kratkotrajnoj ugodi ljubavnoga sanjarenja, suočen s vlastitom smrću (»Njegova je smrt bila teška i vonjala je po truležu i po iskuhanom mesu, što gnjije u visokim groznicama i nijemim patnjama.«) Drugi dio novele također je fokaliziran kroz oprečne svijesti. Prva je buntovnička svijest intelektualca Viktora Kuneja, a druga, pripovjedno zastupljenija, pripada Pavlu Križaniću, utjelovljenju kršćanskoga milosrđa. Događajna je prijelomnica dolazak Križanića koji Bakranu, protivno bolničkim pravilima, donosi domaći jastuk. Upravo milosrđe (jastuk) predstavlja poremećaj prividne ravnoteže i otvara pomalo čudan kauzalni niz zbivanja koji će dovesti do razrješenja. Kršenje bolničkih normi izaziva najprije reakciju sekundarijusa odjela doktora Waltera, a potom i sukob između njega i Kuneja koji je upravo po Walterovoj zamisli smješten u bolnicu pod lažnim imenom. Kunejeva će se nervoza pojačati promatranjem vojnoga mimohoda, doseći vrhunac dolaskom Baločanskoga i prouzročiti sukob koji će završiti otkrićem njegova identiteta i uhićenjem.

Novelističkim svijetom prevladavaju osobito složeni i pomalo artificijelni odnosi među likovima, koji se, prema događajima što prethode zbivanju, mogu uvjetno podijeliti u pet skupina: 1) Walter - Kunej: djetinjstvo (odnos i značajke likova podrobnije prikazane u noveli In extremis); 2) Bakran - Kunej - Križanić: politička djelatnost; 3) Bakran - Križanić - Baločanski: razred; 4) Walter - Križanić: studij; 5) Guverner - Kunej - Križanić: gimnazija. Takva međusobna upoznatost likova svjedoči o veličini svijeta što ga K. pripovijeda stvarajući svojevrsnu generacijsku inventuru. Zbog složenih aktancijalnih odnosa središnji se motiv smrti Tome Bakrana, iako dojmljivo obrađen ekspresionističkim postupcima i leksikom, odvija prigušeno u pozadini.

U noveli su, uz blagu aluziju na aferu Diamantstein, očevidne sličnosti u postupku s nekim Krležinim pripovijestima iz domobranske skupine, ponajprije s Barakom Pet Be (1921) koja započinje izravnom karakterizacijom uvjetno sporednoga lika (Axelrode) i u kojoj se kronotopom bolničke sobe uspostavlja istodobnost različitih događaja, a potom i s Tri domobrana (1921) gdje se aktancijalna struktura također oblikuje prema modelu suučenika iz razreda i svojevrsna je generacijska inventura. Unutar matične novelističke skupine, uz opće značenjske podudarnosti, vrijedi izdvojiti postupak strukturiranja priče prema načelu oprečnih svijesti, osobito funkcionalno uporabljen u noveli In extremis.