ŠNAJDER, Slobodan

ŠNAJDER, Slobodan, dramatičar, pripovjedač i esejist (Zagreb, 8. VII. 1948). Diplomirao filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od pokretača kazališnoga časopisa Prolog (1968), član njegova uredništva (1968-85) i glavni urednik (1971-75; 1976-85) te urednik istoimene kazališne biblioteke i drugih izdanja Centra za kulturnu djelatnost SSO u Zagrebu (1971-91). Od 1991. djeluje kao profesionalni književnik te stalni kolumnist riječkoga Novog lista (od 1994). Prozu, eseje, kritike i drame,koje tvore najvažniji dio njegova opusa, objavljuje od 1967. Važniji su mu dramski tekstovi Minigolf (1968), Shocking (1976), Kamov. Smrtopis (1977), Držićev san (1979), Hrvatski Faust (1981), Confíteor (1984), Dumanske tišine (1986), Gamllet (1987), Utjeha sjevernih mora (1995) i Zmijin svlak (1995). Pretežit dio dosad napisanih drama sabrao je u knjigama Kamov (1978), Hrvatski Faust (1981), Glasi iz dubrave (1986) i Utjeha sjevernih mora (1996), a izbor iz kazališnih kritika i eseja u knjizi Radosna apokalipsa (1988). Proze, kojih je fragmente objavljivao u časopisima (Gordogan, Republika i dr.), sabrao je u zbirci Knjiga o sitnom (1996). Piše drame za radio i televiziju. Jedan od istaknutih predstavnika studentskog pokreta 1968, koji tematizira u neobjavljenoj drami Bauhaus (Zagrebačko kazalište mladih, 1990), Šnajder kazalište shvaća kao mjesto izlaganja i umjetničkog provjeravanja određenih utopijskih projekata idealnoga ili boljeg svijeta. U prvim dramama to čini s pomoću alegorijskih figura (Jona, sveti Juraj, npr.) i varijacija na Krležine teme, a s Kamovom počinje njegov ciklus »drama biografije«, kako ih sam određuje, u kojima životno i umjetničko iskustvo niza primjernih ličnosti iz hrvatske kulture, napose književnosti i kazališta, uzima kao povod za scensko istraživanje odnosa umjetnosti i ideologije odn. politike, buntovnoga pojedinca i totalitarne države, idealizma i pragmatizma, sile i straha i sl. Tekstove mu karakteriziraju fragmentarnost, epizodičnost, otvorenost prostome i vremenske strukture, aluzivnost, scenska zahtjevnost te česta uporaba citata i parafraza preuzetih iz filozofskih, književnih i političkih djela, ali i iz masovnih medija i svakodnevnoga govora. Drame su mu izvođene na mnogim pozornicama u Hrvatskoj (do 1990) i republikama bivše Jugoslavije te u Njemačkoj, gdje stječe sve veću popularnost i ugled, Austriji i Italiji. Na početku hvaljen kao najbolji dramatičar u svojem naraštaju, izazvao je niz proturječnih reakcija tekstovima u kojima problematizira odnos hrvatskih intelektualaca i umjetnika prema nacionalizmu i totalitarizmu.

Cijeneći Krležu kao umjetnika koji je »u evropskom smislu riječi, za nas legitimirao književnosti i književnika naspram tome, kao pojam koji nije bez kontradikcije i bez svojih neizbježnosti«, Šnajder je niz svojih dramskih i kritičkih tekstova napisao kao posredan odgovor na ideološke, tematske i formalne izazove Krležina književnog i neknjiževnog djela. Dok s jedne strane preuzima teme, motive i likove iz Krležinih drama (npr. iz Vučjaka u Minigolfu i Shockingu te Kristofora Kolumba u Dijalektičkom Anticolumbusu), razrađuje ih, postavlja u novi kontekst i ideološki prevrednuje, s druge strane, unatoč priznanju da bismo »svi mi rado bili divljom Krležinom djecom«, nastoji suvremenu hrvatsku književnost i svoj rad osloboditi pretjerane, nekritičke ovisnosti o Krležinoj i krležijanskoj literaturi.

Napisao je i dva kraća teksta o Krleži. U osvrtu na uprizorenje Hrvatske rapsodije (Zagrebačko kazalište mladih, 1975) iznosi tezu da je Krležin rani (»kvantitativni«) teatar u međuraću bio sustavno odbijan zbog »straha od tehničkih zahtjeva mase na kazališnoj sceni« i od »političkih zahtjeva mase na društvenoj sceni«, a u nekrologu (U smrt Miroslava Krleže) ustvrđuje kako je K. »još uvijek pisac od budućnosti« te će mnogi od njegovih »književnih predmeta tek otjeloviti kontekste u kojima će tek biti razumljivi«.

BIBL. S. Š.: Miroslav Krleža: »Hrvatska rapsodija«, Prolog, 1975, 25; Dijalektički Anticolumbus, u knj. Kamov. Legende oko freske, Zagreb 1978; U smrt Miroslava Krleže, Prolog, 1982, 48-49.

B. Sen.