Sodomski bakanal

traži dalje ...

»SODOMSKI BAKANAL«, jedan od šest opsežnijih pjesničkih tekstova koji se, prema naslovu zajedničkoga izdanja iz 1933, nazivlju simfonijama. Prvi put je objavljen u Književnom jugu (1918, knj. II, sv. 4). U knjizi Simfonija nalazi se na petom, pretposljednjem mjestu. U krug simfonija Krleža ga je uveo 1923, kad je prvi put pokušao izdati svoja dotada napisana djela (MKSDK).

Iz podataka što ih K. donosi u bibliografskim bilješkama uz svoja rana djela (Tri simfonije, 1917; Hrvatska rapsodija, 1921) zaključuje se da Sodomski bakanal nije od zametka pripadao simfonijskom ciklusu. Nastao je preradom neobjavljene drame Sodoma, koju je K. 1915. bez uspjeha nudio zagrebačkom HNK. Prerada nije obuhvatila cijelu Sodomu, što je naznačeno podnaslovom Sodomskoga bakanala (Fragment simfonijske ouverture o padu Oriensa Serafa Gospodnjeg). Da Bakanal nije od početka zamišljen kao dio simfonijskoga ciklusa, daju naslutiti i osnovni elementi njegove tematike: historicistički kostim likova, zatvorenost radnje u ograničen prostor (»mramorna terasa«) i izostanak impresionističko-pejzažističkih motiva, inače tipičnih za simfonije. Smještaj njegove radnje u imaginarne prostore semitsko-antičkoga Istoka podsjeća na rane drame Saloma i Legenda, s kojima je njegov izgubljeni predložak tvorio svojevrsnu cjelinu. Poetika pak simfonija snažno je obilježila stih, stil i, napose, retoričku formu Bakanala, koja, kao i u slučaju drugih simfonija, uključuje i neantropomorfne glasove kao i poetizirane, teatarski nefunkcionalne didaskalije.

Sam za sebe, Sodomski bakanal istodobno je obilježen kompozicijskom necjelovitošću i sadržajnom monotonijom. Uvodni stihovi »truba« najavljuju kao glavnoga junaka »Serafa Oriensa«, a navješćuju i zaplet u koji bi on imao stupiti: »Oriens [...] / pjeva bijel ko sveta koprena snijega, / a ljubavna ga žeže neshvatljiva žega: / Životu da je Žena Alfa i Omega«. U daljnjem se tekstu, međutim, Oriens ne pojavljuje kao govorni subjekt ili lik. Ipak, ostvaruje se dio onoga što su »trube« najavile: brojni antropomorfni ili neantropomorfni glasovi, koji svi ostaju ispod razine dramskih likova, beskonačno variraju misao »da je Žena Alfa i Omega«. Ona se najprije raspreda u dijalogu pjesnika Antiloha i Eunoe, žene vojskovođe Zebulona, a zatim u prizoru plesa (»kola«) koji vodi »bludnica Sais«. Tu kao govorni subjekti nastupaju anonimni muški plesači, njih dvadeset i četiri. Svi pjevaju pohvalu bludnici Sais i ženi uopće.

Posvećenost erotskoj tematici dodatno razlikuje Sodomski bakanal od drugih simfonija. Ipak, razlika nije apsolutna. Erotizam pete simfonije izdanak je istoga vitalističkoga pogleda na svijet koji dominira čitavim ciklusom. U svim se, naime, simfonijama pojedini atributi života (zdravlje, osjećaj punine i organske prepletenosti, bolest, smrt) apsolutiziraju i proširuju na sve postojeće. U Bakanalu je eros životna sila koja biva promaknuta u kozmološko načelo. Sais pjeva: »Ja Kaos sam i Bog i Vizija i Laž, /[...]/ Ja krilo sam što se u beskraju kupa.«

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Sodomski bakanal. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/sodomski-bakanal>.