SOKRAT

SOKRAT, grčki filozof (Atena, <—469 - Atena, <—399). Utemeljitelj je racionalističke filozofije. Za razliku od svojih prethodnika - predsokratika - odbacuje kozmološke spekulacije o prirodi, a bitnom zadaćom filozofije drži razumno shvaćanje ljudskog života. Istinu izjednačuje s moralom, a do istine o sebi čovjek dolazi pažljivo vođenim razgovorom, polazeći od uvjerenja kako »zna da ništa ne zna«. Vodeći na trgu dijaloge s atenskim mladićima, velikim dijelom budućim filozofima i piscima, pred peloponeške ratove, u vrijeme procvata atenske demokracije, Sokrat prakticira majeutičku (primaljsku) metodu samospoznaje. Usprkos nepokolebljivoj vjeri u moć ispravno vođenog uma (i razuma), Sokrat ugrađuje u svoje racionalističko gledište i jedan element iracionalnoga: vjeruje da postoji demon (Daimonion), glas etičke intuicije koji nas trajno opominje. Optuživši ga da širi bezbožništvo i zavodi mladež, vladajuća demokracija osudila ga je na smrt. Sokrat odbija svaku mogućnost izbavljenja i bijega te ispija otrov, što je zasigurno najpoznatiji biografski detalj u povijesti filozofije, ali i neusporedivi simbol nemoći idealističke koncepcije svijeta u sukobu s ideologijom, poduprtom državnim nasiljem. Dosljedan praktičar filozofskog dijaloga i preziratelj monologa, Sokrat nije ostavio pisanih djela pa o njegovu radu saznajemo posredno iz spisa njegova učenika Platona iz tzv. mlađeg razdoblja (Kriton, Obrana Sokratova), Aristofanove komedije Oblaci, također iz Ksenofontovih i Aristotelovih svjedočanstava.

Krleža ne posvećuje Sokratu cjelovit tekst, ali ga često spominje u esejima kao originalnog mislioca, kojega su likvidirali kao »mračnog magičara«. Prema Krleži i Sokrat je genij iznimne umjetničke fantazije, prethodnik velikih talenata, kakav je bio i Paracelsus. Fascinira ga što je Sokrat vjerovao u (svoga vlastitog) demona i u umjetničku djelotvornost fantazije, izjavivši Parhaziju kako umjetnici ne izabiru detalje iz tvarnog svijeta, nego iz fantazije. Pod Sokratovim je utjecajem, piše K., mladi Platon spalio svoju liriku, vjerujući da je stvarni čin paleža istinitiji od fikcije. Sokratovu žrtvu i utjehu pred izvršenje smrtne kazne - tisuću godina prije Boetija - »da valja filozofirati tako dugo, dok vojskovođe ne budu smatrani goničima magaraca« K. smatra herojskim i istovremeno, u povijesno-dijalektičkoj perspektivi, besmislenim činom. U dijaloškom eseju Ideje, ne spominjući Sokrata, K. započinje razgovor Sokratovom primarnom spoznajnom tezom »Znam da ne znam ništa«. I sam dijaloški oblik eseja, koji K. često rabi u idejnim, osobito filozofskim raspravama, počiva na sokratovskom modelu pojašnjavanja i dijalektičkog argumentiranja. Ali, za razliku od Sokratovih dijaloga, Krležini majeutički napori ne završavaju čistom spoznajom, već najčešće uvećanom skepsom. R. Bogert upozorava u monografiji The Writer as Naysayer (1991) na podudarnost između Sokratove kocepcije »aisthesis«, kao oblika fizičke i mentalne spoznaje - koji je istovremeno »viđenje« i »iskustvo«, time i podloga umjetničkom iskustvu - i Krležinih estetskih gledišta.

BIBL. M. K.: O Paracelzu, Eseji II, SDMKZ, sv. 19, Zagreb 1962; Književnost danas, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963; Ideje, Eseji IV, SDMKZ, sv. 21, Zagreb 1963; O poeziji, Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972; Fragmenti dnevnika iz godine 1943, Forum, 1972, 10-11.

Ma. Sta.