Srpanjska pjesma

»SRPANJSKA PJESMA«, prvi put objavljena u knjizi Lirika (Zagreb 1919) kao dio ciklusa Pir iluzija, a u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Slobodnog je stiha i proizvoljne rime. Metaforom sunca (»Modre opeke goleme nebeske peći crveni ližu plamenovi sunca«), Krleža označuje polje vječnosti, beskonačnosti i neograničenosti. Nasuprot tome polju, koristeći se globalnom metaforom »kore zemaljskoga neba« što puca od »plodonosne vrućine«, autor postavlja prostor konačnosti, ograničenosti i nesavršenosti nastanjen ljudima (»a na hljebu se pate male tragične živine / što ih je Veliko Dijete Bog zamijesilo u blato.«) ali i upozorava na transcendentno, s onu stranu konačnosti gdje obitava Stvaratelj. Opoziciju beskonačno / konačno K. konkretizira u preciziranju apelativne funkcije poetskoga teksta koja primatelja upućuje na dolazak ljeta. Ljeto kao prividno središnji motiv u ovom je slučaju samo okvir u kojem se K. bavi temom ljudske nesavršenosti i ograničenosti te bespomoćne, ali jedine moguće, i uzvišene upućenosti na vječnost (»Sunce! / Buba sitna u vatri tvojih trakova / prži se i gine / i pjeva pjesmu pekaru majstoru, / u požaru vrućine.«).