STANČIĆ, Miljenko

STANČIĆ, Miljenko, slikar i grafičar (Varaždin, 1. III. 1926-Zagreb, 13. V. 1977). Studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1945-49), profesor od 1961. Na izložbama u Zagrebu (s J. Vaništom 1952) te u drugim gradovima (Beogradu 1954, Parizu 1959, Bruxellesu 1962) izazvao je zanimanje domaće i strane kritike (R. Putar, O. Bihalji-Merin, P. Waldberg i dr.) koja je u njegovu stvaralaštvu prepoznala originalan izraz izgrađen na iskustvima velikih majstora europskog baroka (J. Vermeer), hrvatskog slikarstva (J. Račić) i dostignuća novijeg datuma (S. Dali). Opredijelivši se za slikarstvo magičnih rasvjeta (Sumračni interieur, 1952) i metafizički smirenih figura (Ljubavna pjesma, 1954), a od 1954. i fantazmagoričnih metamorfoza ljudskih likova (Djevojka cvijet, Svadba), stvara osebujnu nadrealističku poetiku kojoj pripadaju i prizori sna i tjeskobnih sjećanja na doživljaje djetinjstva (Mrtvo dijete, 1954; Nedjeljna šetnja, 1962; Nad starim gradom, 1973). Tonskim vrijednostima prigušenih boja slika varaždinske urbane prostore, radi Krležin portret i scenografiju drame U agoniji.

U predgovoru knjizi reprodukcija Miljenko Stančić (Zagreb 1964), eseju koji je objavio i u NIN-u (Strah od smrti, 8. III. 1964), K. primjećuje da je Stančić »po nekim dubljim afinitetima s poezijom - nadaren pjesnik«, kontemplativan i »zaokupljen najintimnijim pitanjima ljudske egzistencije«. Ističući umjetničke vrijednosti Stančićeva figuralnog izraza, koji suprotstavlja »dogmatiziranoj« apstrakciji, njegovo slikarstvo ocjenjuje iskrenim i smionim »kao što su smiona sva bezobzirna poniranja u tajne ljudskih senzacija«. Spominje ga i u Fragmentima dnevnika iz 1968 (Dometi, 1972, 1-2).

M. Pet.