Stara slika

»STARA SLIKA«, pjesma prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1931, knj. XXXII, br. 3, s pjesmama Ljudi u tmini, O snovima i Čovjek poslije svoje smrti hoda gradom pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme. U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastavljena je od tri četverostiha s obgrljenim rimama (abba/cddc/effe). Neprekinutim nizanjem daktilo-trohejskih stopa Krleža održava miran ritam pjesme. U njoj je K. opterećeniji prolaznošću nego problematiziranjem slike kao umjetnine. Sliku opisuje kao stjecište uspomena i presjecište vremena što govori svojim slovima nalik na slova nadgrobnih natpisa. Nizanjem grobljanske ikonografije i smještanjem sive atmosfere groblja na imaginarna platna, K. stare slike doživljava kao spomenima posvećena mjesta s kojih nam »maše žuta ruka, mrtva, pokojna« te podsjeća da i slici protječe vrijeme, ali ipak mnogo sporije nego ljudima.