Stari naslonjač

»STARI NASLONJAČ«, pjesma prvi put objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931), a kao dio ciklusa O vremenu i o smrti u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), te konačna verzija u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Osim prvoga katrena u kojem se nalazi obgrljena rima (abba) u ostalim je strofama rima proizvoljna.

U prvoj strofi autor uvodi personificirani lirski subjekt (naslonjač) i uokviruje temu. Prolaznost ljudskog života orisana je u dvije lirske epizode, koje duboko zadiru u ljudsku egzistenciju. U drugoj se strofi tako nižu dva osnovna motiva (mladenka koja u naslonjaču čeka svatove; starac u naslonjaču u samrtnom času). Tako prostorni kontinuitet pjesme postoji eksplicitno vezan s vremenskim, koji se ovdje pojavljuje kao neizbježna konačnost. Ljudska je ništavnost u vremenu u posljednjoj strofi apostrofirana u relaciji s naslonjačem koji čovjeka povezuje s vječnošću. Krleža važnost poente naglašava izrazitom aliteracijom u završetku pjesme, kojoj prethodi uporaba rijetke metafore »krnja«, trulog zuba koji pripada zamišljenoj, personifikacijski određenoj »odbačenoj duši«, a iz kojega se »cijedi samrt crna od crnine crnja«. Ironijskim se doima trenutak u kojemu se otkriva da su bešćutne stvari koje okružuju ljude daleko otpornije na mijene vremena.