ŠTEDIMLIJA MARKOVIĆ, Savić

ŠTEDIMLIJA MARKOVIĆ, Savić, publicist (Stijena kraj Podgorice, 13. I. 1906 - Zagreb, 25. I. 1971). Tridesetih godina djeluje u Zagrebu kao ljevičarski intelektualac, da bi se slijedom svoga zagovaranja crnogorske autohtonosti održao i u javnom životu NDH. Potom dospijeva u rusko zatočeništvo, repatriran te u Jugoslaviji također zatvoren; do smrti živi u relativnoj anonimnosti.

Krleža je za Štedimliju točka opredjeljenja. Prvi je apostrofirao antikrležijanski krug (Kartel socijalne literature, Književni krug, 1932, 5-6) deklarirajući ga »socijalnom trgovinom«. Njegovu krležijanstvu nedostaju međutim dvije bitne komponente, legitimacija formalne pripadnosti i prepoznatljiva koncepcija, pa je unatoč opsegom i strašću znatnom angažmanu ostao u drugom planu tadašnjih sučeljavanja oko Krleže. Štedimlija je već u svome prvom tekstu o Krleži (Knjiga pjesama Miroslava Krleže, Književnik, 1931, 8) dao naslutiti u kojem je smislu njime impresioniran. Krležina mu je poezija doduše superiorna svekolikoj, no poglavito onoj produkciji »koja se po temama bezrazložno ubraja u socijalnu«. Krleža mu je utoliko prije vrijednosna konstanta prema kojoj određuje »neznalačko, zlobno i nemoralno« pisanje, s korijenom u osobnome a ne idejnom animozitetu, nego što bi zbilja proniknuo u njegovo djelo i njime bio potaknut. U argumentaciji se stoga oslanja ponajprije na zakulisne, intrigantne pojedinosti iz književnog života, dokazujući »ista sredstva, isti cilj, iste rezultate« ukupne antikrležijanske kampanje (Antikrležijanci ili kako se kod nas pišu »marksističke kritike«, Zagreb 1933). U brošuri Mistifikatori likvidiraju umjetnost (Zagreb 1934) pokušao je, istina, razvrstati »socijalnu literaturu« u šest skupina, no osjećajući i sam kako je njezine protagoniste ocrtao isključivo »glupavim, ali promućurnim i koristoljubivim literarnim snobovima« (Lasić), u zaključku ističe kako »kod nas ne treba prenositi diskusiju o umjetnosti i filozofiji s terena ličnog morala«. Krležin je krug načelnost i moralnost svoje pozicije nastojao braniti i dostojnim izrazom, što je dodatni razlog njihove distance od Štedimlije. Sumnje su im se pokazale opravdanima, Štedimlija se za vrijeme NDH posve izgubio u nejasnim koncepcijama. U svojim tekstovima iz tog razdoblja Krležu nije spominjao. K. je pak Čengiću natuknuo navodni Štedimlijin utjecaj na Đilasa, te spomenuo kako ga je poslije zatvora znao sresti, ali se pritom o njemu, pa ni o karakteru njihova poznanstva nije preciznije očitovao (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, Zagreb 1985).

Vl. Bo.