STIPETIĆ, Zorica

STIPETIĆ, Zorica, povjesničarka (Hvar, 18. II. 1935). Diplomirala i doktorirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelujući kao znanstveni su radnik Instituta za historiju radničkog pokreta zaokupljena je ponajviše političkim aspektima intelektualnog angažmana u hrvatskom društvu između dvaju svjetskih ratova (Komunistički pokret i inteligencija, 1980; Argumenti za revoluciju - August Cesarec, 1982).

Njezin opis i valorizacija Krležina djelovanja u tom razdoblju uvjetovani su kritičkim čitanjem izvora, interpretacijom građe i procesa, ali i revolucionarnom koncepcijom povijesti kojoj se priklanja. K. se često, gotovo u pravilu nalazi u predmetnom polju njezinih studija, da bi u monografiji o Cesarcu (u formi svojevrsnoga kontrapunkta naslovnom subjektu) problematiziranje njegove uloge bilo zaokruženo. K. nije procijenjen na općem planu i prema zaslugama za ljevicu, nego unutar političke paradigme za koju je optirao, ali joj nije podredio svoju osobnu perspektivu pa, dakle, nije razumio bit revolucionarne pripadnosti. Z. Stipetić za to nalazi potvrde u mnogim, prijelomnim situacijama u kojima je K. sudjelovao ili izbjegao sudjelovati, od socijaldemokratske inicijative i njezina prerastanja u komunistički pokret, preko intelektualnog previranja u partiji 20-ih godina do neuralgičnoga kompleksa tzv. sukoba na književnoj ljevici. Gledište o Krležinim književnim prioritetima i njegovu posrednome partijskom angažmanu lako nalazi uporište u samoj Krležinoj eksplikaciji a ne odudara ni od uvriježene interpretativne sheme, ali je pozitivno konotirano kao diskretna i predana potpora, dok je ovdje to tek opći okvir ozbiljno relativiziran nizom negativnih kvalifikacija, ponekad vrlo oštrih, do kojih autorica dolazi na temelju prosudbe konkretnog slučaja. Jedan zapis iz Davnih dana, datiran samo nekoliko mjeseci prije nego što će Lenjinu posvetiti Kolumba, tumači tako kao da K. uopće ne »poznaje Lenjinove koncepcije koje su bile objavljene već prije više od deset godina«. Krležina su »literarna ostvarenja izuzetna«, ali je dojam o njima kao takvima onda »posve istisnuo uistinu politički revolucionaran sadržaj« Plamena, »koji je dominantno ispunjavao Cesarec«. K. je dosljedno tomu i dalje »po svome vlastitom nahođenju i bez čvršćih veza s partijom propagirao socijalističku ideju koja nosi humaniju, ali još daleku soluciju«. Čak i »u okolnostima koje su zahtijevale da se idejno i politički nedvosmisleno uključi u narastajuće tendencije ljevice« K. se držao svoje distance, a uvjerenje da je »temama svoje literature i javnim djelovanjem napustio okvir i interes radničkog pokreta« nije bilo rašireno »samo u socijalnoj literaturi«. Časopis Danas, sasvim decidirano, »odaje više nesnalaženje ili rezignaciju nego stvarno pronicanje u situaciju«, K. je potporu u CK dobivao od Cvijića i Gorkića, koji ni sami nisu imali uvid u prilike, posebice ne u »slojevite i osebujne odnose u lijevoj inteligenciji«. Krležine su se Teze iz 1935. »razilazile s partijskom koncepcijom«, uskoro će se pokazati, drži autorica, da »on nije ono što je partija očekivala: središnja ličnost koja okuplja i radikalizira lijevu inteligenciju«. To je trenutak u kojem Z. Stipetić sažima i negativno procjenjuje Krležin angažman: tvrdi da ga politička borba ne zanima, »ali nije bez ambicije da idejno i politički usmjerava i utječe«, pravom joj se srećom stoga čini što je nakon obustave Pečata »politički utjecaj Krleže na partijsko članstvo postao beznačajan«. Dijalektički antibarbarus joj je važan kao »najstrasnija polemika protiv KPJ u cijeloj njenoj povijesti«, ali »slabe teorijske razine«. Smisao je njene revizije - K. nije samo trajno bio na tragu partije nego i latentno u sukobu s njom, a taj je sukob pred revoluciju u koju nije vjerovao postao potpun i otvoren.

K. je takvu projekciju držao otvorenim izazovom, doživljavajući je produžetkom svijesti koja ga je pokušala eliminirati. Njegovi su iskazi Čengiću o pisanju Z. Stipetić strasni i negatorski, kreću se do protueliminacijske geste; ne prikriva kako je uvjeren da je ona tek glasnogovornica njegovih protivnika u krugovima vlasti. Njezini su stavovi izazvali i druge polemičke osvrte. S. Lasić joj tako odriče većinu rezultata, jer ih ograničenom metodom nije mogla ni dosegnuti, ali je ističe za kvalificirana sugovornika čiji su prinosi krležologiji bili poticajni. Krležu je motrila s predrasudom da je »lenjinizam vrhunac svih progresa, pa je socijalizam preduvjet ’ukidanja’ povijesti«, a zbog svojih rezervi prema »organskoj inteligenciji« on se u tu shemu doista nije uklapao.

Vl. Bo.