Stjepan Radić na odru

»STJEPAN RADIĆ NA ODRU«, esej tiskan prvi put pod naslovom Stjepan Radić. 8. VIII. 1928 u Književniku, 1928, 6. Odlomke pod naslovom Krleža o Stjepanu Radiću 15. IX. 1928. objavio je Hrvatski borac. Zaplijenjeno izdanje knjige Deset krvavih godina (Zagreb 1937) uključivalo je i ovaj esej pod naslovom Smrt Stjepana Radića. 8. VIII. 1928. Nakon 1945. K. ga je iznova uvrstio u zbirku Deset krvavih godina i drugi politički eseji (Zagreb 1957) pod naslovom Stjepan Radić na odru, a objelodanjen je i u »Nolitovu« izdanju iste zbirke (Beograd 1960).

Za razliku od eseja O Stjepanu Radiću (Književna republika, 1926, knj. III, br. 1), u kojem je najuočljivi je Krležino ogorčenje Radićevim »ministerijalizmom«, odn. Radićevom »slabošću« da »ponese tešku i buntovnu problematiku do ostvarenja«, u ovome, posmrtno napisanu tekstu, nepromijenjena Krležina temeljna kritička stajališta spram Radića u sjeni su osobne potresenosti Radićevom nasilnom smrću i tuge nad životopisom jednoga tolstojevski mirotvornog Hrvata, Sveslavena i Svečovjeka, koji je svojim osobnim integritetom uvijek iznova svjedočio koliko je bio saživljen sa sudbinom svoga naroda i koliko je uvijek iznova bio spreman tragati za rješenjima kojima će interese svoga naroda uskladiti s interesima susjednih. Fragmenti eseja pisani su kao svojevrsna apologija Radića kao osobe, a nasuprot svomu dubokom uvjerenju o kraljevskoj režiji atentata protiv Radića, K. kaže: »Postoji li za njegovu smrt neka slika kao znamen, onda je to slika Mosta što su ga luđaci ekrazitom bacili u zrak. Jer ako je između naših mudrih političkih glava postojala samo jedna jedina, koja bi bila mogla nadsvoditi romantičnom i slavenskom konstrukcijom političkoga mosta sve provalije između Zagreba i Beograda, to je bila glava Stjepana Radića, a, eto, upravo ta jedina glava leži pred nama krvava, i gdje je taj naš politički inženjer, koji ima toliko naivnosti, toliko tolstojevske mirotvornosti, da bi unatoč svemu prvi pružio ruku, i tako se pomirio s ubojicom nad svojim vlastitim grobom«.

Iako je učestalim objavljivanjem eseja i prije i poslije 1945. K. očito ustrajavao na važnosti ovoga teksta u svome opusu, malo se tko među krležolozima upuštao u nužna istraživanja. Uočljivo je da u Krležinu zborniku (Zagreb 1964) nitko ništa ne piše o Krležinim ocjenama S. Radića. Jedino M. Vaupotić tom prigodom hvali Cesarčeve političke portrete S. Pribićevića i S. Radića kao »nenadmašen(e) analitičk(e) profil(e) ove dvojice vodećih političara dvadesetih godina, doduše samo do 1924...« (str. 355). U Lasićevu djelu Krleža. Kronologija života i rada (Zagreb 1982) registrirana su neka izdanja eseja, ali o samom tekstu nema nikakvih ocjena. Jedino što 1928. počinje sudbinski intonirano: »S godinom 1928. počinje jedno novo razdoblje u Krležinu životu. (...) S atentatom u Parlamentu i kraljevim državnim udarom začinje se proces koji će imati svoj logičan svršetak u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj«.