Stric-vujc

»STRIC-VUJC«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sadržava trideset i devet stihova u pet nejednakih strofa (od pet, četiri, osam, šest i šesnaest stihova). U četiri početne strofe dominiraju kraći stihovi (od četverca do, iznimno, jedanaesterca), koji su podloga brzom i dinamičnom ritmu. U završnoj, najduljoj strofi usporeni ritam balade temelji se na duljim stihovima (od osmeraca do jedanaesteraca). Za cijelu je baladu ključan onomatopejski izraz stric-vujc (pučka verbalizacija zvuka izazvana hodom kroz visoki snijeg), koji stoji u njezinu naslovu, a čijim dvostrukim ponavljanjem i počinje. Balada je impresivna pejsažna skica zimskoga doba i idiličnog ugođaja koji je vezan uz kršćanske blagdane (Badnjak, Sveta Tri Kralja, a njima je pridodan i Uskrs) u čijem kontekstu pjesnik asocira mirne blagdanske trenutke seljačkoga života. Impresivnom temeljnom onomatopejom, akustički sugestivnim aliteracijama, ritmičkom razigranošću i nesvakodnevnim obiljem s tradicionalne seljačke blagdanske trpeze izbio je u baladi na površinu onaj dio života koji je oplemenjen toplinom doma. Dakako, ni taj prikaz nije lišen blage ironije kao ni socijalnih konotacija, jer je završna strofa zapravo kontrast idiličnoj dekorativnosti i ugođaju iz prvoga dijela balade. U toj je strofi u simbolici prosjačkoga štapa i pasje sudbine beskućnika i prosjaka, koji su kao Božja djeca rinuti u okrilje samog Belzebuba, prikazano seljačko siromaštvo. Idiličnost prvoga dijela balade tako je osporena svojim naličjem otkrivenim u drukčijoj doživljajnoj tenziji temeljne onomatopeje i u drukčijem pejsažnom osvjetljenju, stoje najekspresnije oličeno u neidiličnoj, grotesknoj slici mjeseca (»mlaji serp«) pojačanoj socijalno intoniranom poredbom: »kak gnjili canjek zamotanjek / od osmujenih cunj i kerp«. Međutim, ovaj izraziti socijalni kontrast balade ne narušuje njezin unutarnji sklad, njezinu sintezu ritmičkih, zvukovnih i kolorističkih elemenata što tvore impresivnu lirsku kompoziciju, koja je svojevrstan kontrast sumornim slikama, bojama i tonovima cijele zbirke. Koristeći se u leksiku balade izričajima, onomatopejama, poredbama i slikama pučke, seljačke provenijencije, autor je i tim instrumentarijem potencirao ne samo izvor nego i pučki duh balade.