STRINDBERG, August

STRINDBERG, August, švedski pisac (Stockholm, 22. I. 1849 - Stockholm, 14. V. 1912). Svjetski ugled skandinavskih književnosti u razdoblju oko 1900. temelji se prije svega na Ibsenovim i Strindbergovim dramskim djelima. Strindbergov opus obuhvaća i znatan broj romana i esejističkih tekstova, no trajno mjesto pripada napose njegovu dramskom stvaralaštvu, u kojem se ističu osobito naturalistička faza - drame Otac (Fadren, 1887) i Gospođica Julija (Froken Julie, 1888), te simbolističko-alegorijska, kojom je autor uz Wedekinda, jedan od preteča ekspresionizma - drame Prema Damasku (Till Damaskus, 1898-1904), Igra snova (Ett drömspel, 1902), Sablasna sonata (Spöksonaten, 1907). Dvodijelna drama o »mrtvačkom plesu« u bračnom životu Mrtvački ples (Dödsdansen, 1901) tvori sponu između tih faza. Jedna je od tematskih konstanti Strindbergovih odnos među spolovima, sukob koji traje od pamtivijeka i u koji Muškarac i Žena ulaze svaki sa svojom životnom ulogom i svojom tjelesnom i duhovnom konstitucijom. U ranijim dramama, s naturalističkom dramaturgijom, ta je tematika dio suvremene društvenokritičke vizure, a u kasnijima, u kojima se očituje autorova mistička sklonost, naglašena je mitska pozadina.

Krleža je u mladim danima intenzivno čitao Strindberga, dakako u njemačkom prijevodu; o tome svjedoče dnevnički zapisi Davni dani (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956), a iz 20-ih godina članak o drami Otac (Otac od Augusta Štrindberga, Književna republika, 1924, knj. II, br. 2) i predavanje u Osijeku (Uvod prije čitanja drame »U agoniji« u Osijeku 12. 4. 1928, Moj obračun s njima, Zagreb 1932). Međutim, dojam očito nije nikada bio tako nepomućen kao npr. kod čitanja Nietzschea. Davni dani 17. IX. 1915. bilježe misli o Strindbergu, naglašavajući sumnju u opravdanost vječnog razdora među spolovima, a 13. II. 1916. K. zapisuje da Strindberg djeluje sugestivno, ali da ga ipak ne zadovoljava potpuno. Shvaća ga kao »formulu« za stanje »te histeričke, neurastenične, bohemske, umjetničke Evrope«, sve je u njegovim djelima »mučno«, prikaz duboke krize suvremenog braka, »zgužvana postelja u nesretnim ljubavima«. Osam godina kasnije, u članku o zagrebačkoj izvedbi Oca, K. utvrđuje da o Strindbergu ne može pisati mirno, objektivno, jer nitko od nordijskih autora, osim Jacobsena, nije na njega djelovao »tako duboko i tako intenzivno«, Jacobsen kao »lirska tišina« a Strindberg »kao grmljavina na otvorenoj pučini«. Na mističku, »konvertitsku« fazu K. se kritički osvrće u članku u kojemu daje pouku S. Tomašiću o kasnom Strindbergu (Nekoliko rečenica gospodina Stanka Tomašića, Književnik, 1930, 12). Krležina scenska djela ne kriju tragove Strindbergovih dramaturgijskih postupaka. U kronologiji, međutim, razvojne linije teku u obrnutom smjeru: podudarnosti ima u kasnog Strindberga i mladoga Krleže, a zatim pak u kasnijega Krleže i ranijega Strindberga. U godinama Kraljeva i Michelangela uzor je mogao biti pisac Igre snova, dok je faza rada na Glembajevima obilježena, kao što je autor sam isticao, povratkom skandinavskim naturalistima. U ranim Krležinim dramama ekspresionističkom modelu pa prema tome i Strindbergovoj dramaturgiji odgovara kompozicija koja naglašava lančano, epizodno nizanje (njem. »Stationendrama«) i fantazmagoričnu preobrazbu iskustvenih elemenata (kao u Strindbergovoj Igri snova), zatim pojava »iznimne ličnosti«, kako je naziva Slamnig, kojoj autor povjerava glavne kritičke ili proročanske misli. Takvo isticanje pojedinih likova K. je, međutim, mogao naći i u drugih suvremenih dramatičara, npr. u Wedekinda, koji više nego Strindberg naginje esejistički usmjerenom dijalogu, kakav je karakterističan napose za ciklus o Glembajevima. I za motiv borbe spolova mogu se uz Strindberga navesti i drugi autori koji su vjerojatno oblikovali tematske sklonosti mladoga Krleže, prije svega Weininger.

LIT.: Z. Konstantinović, Krleža o nemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; I. Slamnig, Strindbergov »neonaturalizam« i Krležine Legende, Ekspresionizam i hrvatska književnost, posebno izdanje časopisa Kritika, 1969, 3; P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969 (V. izd. 1982); L. Paljetak, Krležin »Put u Damask« i - natrag, Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975.

V. Žm.